12. listopada 2004
Je li krštenje nužno za ulazak u kršćanski život?
Kako bismo u potpunosti shvatili značenje krštenja, nužno je vidjeti kako su ga prakticirali rani Kristovi učenici. Za prvih kršćanskih Duhova, Petrovi su slušatelji bili «duboko potreseni» shvativši da nisu bili sposobni u Isusu vidjeti Božjeg Poslanika. Puni kajanja, pitali su apostole: «Što nam je činiti?», a Petar je odgovorio: «Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga» (Djela 2,37-38). Krštenje tako izražava u jednu ruku (...)
29. ožujka 2006
Jednoga su dana Isusu donijeli djecu da ih blagoslovi. Učenici su im branili. Isus se naljutio i rekao neka puste dječicu k njemu. Zatim je rekao: «Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući» (Marko 10,13-16).
Korisno je spomenuti se kako je Isus ranije istim učenicima rekao: «Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega» (Marko 4,11). Zbog kraljevstva Božjega oni su sve ostavili i slijedili Isusa. Oni tragaju za prisutnošću Božjom, žele biti dijelom toga kraljevstva. No Isus ih sada upozorava da si, odbijajući djecu, zatvaraju jedini (...)
15. srpnja 2009
Priče o Kristovom rođenju su neiscrpna. Tijekom čitavog našeg života, naša vjera u njima pronalazi bogatstva iz kojih se hrani i mijenja kako bi sve više postajala vjera u Boga Evanđelja. Ondje kršćani nalaze svojeg Boga i otkrivaju sami sebe i istinu svoga srca.
Božić nas uvodi u paradokse kojima je Evanđelje prožeto od početka do kraja: beskonačni Bog ondje je u malom djetetu, Svemoćni je Bog prisutan u slabosti novorođenčeta, Riječ postaje plač. Je li dovoljno istaknuto koliko su te priče u dubokom skladu s ostatkom Isusova života? Neki ih ljudi greškom (...)
10. srpnja 2009
Prije no što je postala riječ vjere, teologije i katekizma, «Crkva» je biblijska riječ. Ono što slijedi nije razmatranje o Crkvi, nego pokušaj otkrivanja kako su čitatelji Novog zavjeta shvaćali tu riječ, u nadi obnavljanja nečega od njezine prvobitne svježine.
Riječ ekklesia se više od dvjesto puta pojavljuje u grčkoj Bibliji koju je čitala većina kršćana prvih stoljeća. Ono što nas može iznenaditi činjenica je da se u Starom zavjetu pojavljuje gotovo isto onoliko puta koliko i u Novom. U grčkoj verziji Starog zavjeta, ekklesia znači skup ili okupljanje Božjeg (...)
7. veljače 2007
Biblija se ovim pitanjem bavi kroz temu grada. U Knjizi postanka gradovi se promatraju s nepovjerenjem. Kain, nasilnik, prvi je izgradio grad (vidi Postanak 4,17). Babilon i Sodoma mjesta su gdje ljudi traže lažnu samostalnost, okrećući leđa Izvoru svojeg postojanja. Vjernici, naprotiv, hode Abrahamovim stopama (vidi Postanak 12,1-4) i žive kao hodočasnici na putu prema drugim obzorima, jedino s vjerom kao putokazom.
Kasnije se javlja drugi grad: Jeruzalem, Grad mira, utemeljen ne na ljudskom samouzdizanju, već na Božjem obećanju. Njegovo (...)
2. rujna 2004
Zašto Isus zapovijed da ljubimo jedni druge naziva «novom»?
Isus je o «novoj» zapovijedi govorio samo jednom. Na večer svoje muke, rekao je svojim učenicima: «Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge» (Ivan 13,34). Po čemu je ta zapovijed nova? Ne traži li se uzajamna ljubav starom zapovijedi: «Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe» (Levitski zakonik 19,18)?
Isus pruža novu mjeru za ljubav. On govori «kao što sam ja vas ljubio» u trenutku kad, iz ljubavi, daje sve. «Bijaše pred blagdan Pashe. (...)
3. srpnja 2006
Stari je svijet svemir shvaćao kao kuću trokatnicu. Na gornjem katu nebo, tamo živi Bog i anđeli. Podzemlje je kraljevstvo mrtvih, a u sredini zemlja nastanjena biljem, životinjama i ljudima. U takvom je svemiru važnost čovjeka bila očita. Smješten između božanskog i stvorenog svijeta, bio je pozvan na posredovanje između njih.
Suvremena je znanost korjenito promjenila taj način gledanja. Tako izgubljeni na malom planetu kružeći oko jedne od bilijuna zvijezda, u osrednje velikoj galaksiji svemira koji se stalno širi, vjerovanje da mi imamo središnju (...)
2. rujna 2004
Zašto je instrument smrti postao simbolom kršćanstva?
Smrt je najveća zagonetka ljudskoga stanja. Sve što smo godinama gradili, sve što je lijepo u ljudskom životu, čini se da se u trenutku gubi kao dim u zraku. I onda, u samom središtu kršćanske vjere nalazimo simbol nasilne smrti.
U stvari, od samoga početka, smrt nikada nije u središtu Evanđelja. Vjera počinje navještajem Života snažnijeg od smrti: «On je uskrsnuo!» Tek u svjetlu uskrsnuća smrt zauzima svoje mjesto u kršćanskom navještaju.
Razmatrana u tom svjetlu, smrt mijenja svoje značenje. Bez (...)
24. srpnja 2008
Ono što se u židovskoj tradiciji i u Novom zavjetu činilo samorazumljivim, u ovo doba snažnog individualizma stvara teškoće. Nasuprot osjećaju kako je “svatko za sebe”, svaki se čovjek smatra predstavnikom čovječanstva, čovječanstva predstavljenog kao jedinstvo, ne apstraktno, nego kao duhovna stvarnost. Nama je to danas teško zamisliti.
Mi, međutim, imamo iskustva bliske ljudske solidarnosti, dubokog zajedništva u kojem osjećamo kako je cijelo čovječanstvo jedno i kako svaki čovjek može biti primjer tog čovječanstva. Pomislite kako na našu nutrinu djeluje (...)
27. svibnja 2005
Tiče li se Evanđelje samo kršćana?
Prema Kristovim riječima, Evanđelje je za čitavo čovječanstvo: «Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju» (Marko 16,15). No pomisao na misionarstvo mnoge dovodi u nezgodan položaj. Mora li čitav svijet prihvatiti kršćanstvo? Ne skriva li misionarska djelatnost želju za vlašću? Širenje kršćanstva nekad je išlo ruku uz ruku s osvajačkim ratovima. Isus je svoje učenike poslao «kao janjad među vukove» (Luka 10,3), no neki su se kršćani ponašali kao vukovi među janjcima.
Možda su iz tog razloga brojni kršćani (...)
29. ožujka 2005
Što je Isus htio izraziti ostavljajući nam Euharistiju?
Srž kršćanske poruke je navještaj zajedništva, život s Bogom koji rađa solidarnošću među ljudima, sinovima i kćerima istoga Oca. U svom životu na zemlji kao jedan od nas, Isus nije samo pozivao ljude da se otvore toj poruci, on ju je živio svojim postojanjem: «Ja siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan» (Ivan 6,38-39). Ako Isusovo čitavo postojanje (...)
16. srpnja 2005
Stručnjak za rane kršćanske zapise ukazuje kako prva pismena rasprava o Euharistiji potiče iz devetog stoljeća. Prije toga vremena Euharistija, iako se često spominje i pridaje joj se najveća važnost, nikada nije bila predmet neovisnog djela. Prvi kršćani Euharistiju nikada nisu promatrali odvojeno. Uvijek je bila povezana s čitavim otajstvom vjere i uistinu predstavljala njen spoj. Ako se ispituje važan vid vjere, Euharistija će služiti kao uporna točka koja će pokazati jesmo li na pravom putu ili ne. Stoga je, u drugom stoljeću, sv. Irenej lyonski (...)
1. lipnja 2008
U ovo doba marketinga, naučili smo ne vjerovati onima koji nam obećavaju dobre stvari. U ovom kontekstu, novozavjetni izraz «prenositi evanđelje» može nas uplašiti. Neugodno nam je prenositi svoju vjeru drugima, kao da im pokušavamo nešto prodati. I toliko se trudimo poštovati druge da ne želimo odavati dojam kako namećemo svoje vlastite ideje ili kako pokušavamo uvjeravati druge, osobito kada se radi o tako intimnoj temi kao što je vjera u Boga.
No, znamo li doista što Novi zavjet podrazumijeva pod «prenošenjem evanđelja»? U grčkom se ovaj izraz koristi (...)
25. studenog 2004
Zašto moramo vjerovati kako bismo bili spašeni?
«Evanđelje je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje» (Rimljanima 1,16). Spasenje znači oslobođenje od svega što izobličuje, slabi ili uništava život. A snaga što je Bog koristi kako bi spasio ljude je «evanđelje Sina njegova» (Rimljanima 1,9). To evanđelje, radosna vijest, otkriva Boga koji daje sve – svoje oproštenje, svoj život, svoju radost. Stoga spasenje nije ograničeno na one koji ispunjaju određene uvjete. Ono je za dobre i zle, mudre i lude. Bog spašava «svakoga tko vjeruje».
Je li dakle vjera (...)
24. srpnja 2008
U Novom zavjetu vjera prije svega preuzima oblik pokreta. Ona je konkretan korak koji osoba poduzima tako što «dolazi k Isusu». Možda bismo čak mogli reći da je to, prije nego «pokret prema naprijed» u svojoj osnovi žeđ, čežnja: «Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me» (Ivan 7,37). Ako sveti Ivan povlači paralelu između «doći» i «vjerovati» (vidi Ivan 6,35), on istovremeno zna da taj “dolazak k Isusu” u krajnjoj analizi ovisi o otajstvenoj privlačnosti koju je Otac već usadio u srce osobe (6,44).
Vjera, dakle, nije prvenstveno u vezi s (...)
24. srpnja 2008
Iako se vjera općenito promatra kao religija, budući da se tiče našega odnosa s Apsolutnim koje nazivamo Bogom, čini se da nam taj izraz baš ne pomaže kako bismo dokučili njen jedinstven karakter. Bi li je se onda trebalo nazvati duhovnošću? Da, u smislu da nudi osoban i proživljen način dubljeg prodiranja u smisao života. Ovaj način, međutim, ne ostaje u skrovitosti svakoga pojedinca; nije sačinjen od elemenata koje možemo uzeti ili ostaviti prema svojim vlastitim sklonostima. To je hodočašće Kristovim stopama i ono hodočasnika nužno stavlja u odnos sa (...)
2. rujna 2004
Koji je odnos s Bogom izražen riječima bojati se Boga?
Kako bi se izrazio odnos s Bogom, koriste se različite riječi. U Boga možemo vjerovati, možemo ga ljubiti i služiti mu. Katkad čujemo riječi bojati se Boga. Taj je izraz teško razumjeti, no kako se u Bibliji nerijetko nalazi, vrijedi pozorno pročitati nekoliko tekstova nastojeći bolje razumjeti njihovo značenje.
Prije svega, određeni se strah nalazi u pozadini svih religija. Očitovanje božanskog izaziva snažne osjećaje, ponekad čak i paniku i strah. Ono istovremeno zadivljuje i plaši. Ne postoji (...)
24. srpnja 2008
Između mnogih učenika koji su ga slijedili, Isus je odredio dvanaest najbližih, da podijele i nastave njegovu misiju. Vrlo je ozbiljno shvatio formiranje ove skupine od dvanaest apostola, moleći se prije toga čitavu noć.
No, u određenom trenutku, Isus je shvatio da je jedan od dvanaestorice, Juda, promijenio svoj stav. Isus je shvatio da se Juda počeo udaljavati od njega i vidio da će ga «predati», kako to kažu evanđelja. Prema Ivanovom evanđelju, Isus je već u Galileji shvatio što se događa, puno prije događaja u Jeruzalemu koji će ga dovesti do križa (...)
23. srpnja 2008
Ima rana koje ne zaboravljamo. U određenim tragičnim situacijama, čini se da doći do izlječenja prije znači postati dublje svjestan nepravde nego zaboraviti je. Zlo nije očišćeno – ono u svakom slučaju ostaje – ali ga zadržavamo u sebi tako da se, malo pomalo, može prožeti ljubavlju i tada preobraziti. Ako Stari Zavjet govori o Božjem gnjevu, to je zato što je Bog povrijeđen i njegova je ljubav prema Izraelu ranjena nevjerom njegovoga naroda.
Najneobičniji aspekt biblijske priče – to je ono što su otkrili proroci – leži u činjenici da, iz ljubavi, Bog (...)
23. srpnja 2008
«Prolazeći» (Marko 1,16; 2,14), Isus je opazio svoje prve učenike i pozvao ih. U tom je «prolaženju» dašak slobode. Isus nije imao razrađenu strategiju, vidio je svoje buduće učenike i pozvao ih. Rekao im je vrlo malo o svojim očekivanjima prema njima, kao i o onome što bi oni mogli očekivati od njega. Isus je želio da i oni budu slobodni kao on. Ili, još bolje, slobodni na isti način kao on. «Ti me slijedi» posljednje su Kristove riječi u evanđeljima (Ivan 21,22). Uskrsnuvši od mrtvih, on nastavlja pozivati ljude da ga slijede. Uvijek «prolazi». Ne biram (...)
30. listopada 2006
Brojnim je ljudima danas teško pomiriti vjeru u svemogućeg i sveznajućeg Boga s istinskom ljudskom slobodom izbora. Ako Bog zna sve što će se dogoditi i ima plan za stvorenje, koja je korist da si mi razbijamo glavu i nastojimo oko izvornih odabira?
Prije svega, pojam Božjeg «plana» ne znači da postoji nešto kao knjiga u kojoj je sve odvijeka zapisano. On jednostavno izražava istinu da postojanje svemira i naših života nije puka slučajnost, već da postojimo s razlogom. Bog je stvorio svijet i čovjeka kako bismo s njime mogli izgraditi odnos, Bog želi s (...)
14. srpnja 2009
Božji je dah u nama duboka radost. Dok smo sretni, u skladu smo s Bogom. No, dok drugi pate, naša je sreća u neskladu s njihovom patnjom. Zato apostol Pavao piše: Da, «radujte se s radosnima», ali i «plačite s zaplakanima» (Rimljanima 12,15). Radost je ono za što smo doista stvoreni. No, suočeni s patnjom drugih, u plakanju je istina.
Sreća može povrijediti one koji su iz nje isključeni. Zadovoljstvo nekoga tko je uspio vrijeđa one koji nisu uspjeli. Radost voljenih teško podnose oni koji su napušteni. Dok, k tome, oni koji su sretni, dopuštaju da (...)
29. studenog 2005
Mora li kršćanin vjerovati u postojanje pakla?
Nekoć je kršćanska propovijed uključivala obvezno spominjanje pakla kako bi potresla mlake ili nepopravljive vjernike. Danas i sam spomen na takvu kaznionicu ljude sablažnjava, tako se nespojivim čini s vjerom u Boga ljubavi. Može li se Krist pomiriti s neopozivim gubitkom nekoga za koga je do kraja darovao svoj život?
Svako razmatranje ovog teškoga nauka vjere trebalo bi započeti iznenađujućim zapažanjem: pakao se pojavljuje tek istodobno s Evanđeljem! Hebrejski spisi, naš Stari zavjet, govori o Šeolu, (...)
2. rujna 2004
Što je izvor kršćanske nade?
U vrijeme kada ljudi često teško nalaze razloga za nadu, oni koji svoje povjerenje polažu u biblijskog Boga moraju više no ikad «biti uvijek spremni na odgovor svakomu koji zatraži obrazloženje nade koja je u [njima]» (1 Petrova 3,15). Moraju shvatiti koja je osobitost nade što dolazi iz vjere kako bi u njoj ukorijenili svoj život.
Iako se nada po definiciji odnosi na budućnost, za Bibliju je ona ukorijenjena u sadašnjosti, u Božjem danas. U Pismu 2003, Brat Roger nas podsjeća da je «izvor nade u Bogu koji jednostavno ljubi i (...)
30. listopada 2006
«Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se» (Luka 6,37). Je li moguće sprovesti ove evanđeoske riječi u djelo? Ne moramo li suditi kako bismo promijenili ono što nije pravo? No ovaj Isusov poziv zadire duboko u ljudska srca. Apostoli Jakov i Pavao, u mnogome tako različiti, ponavljaju ga koristeći gotovo iste riječi. Jakov piše: «Tko si ti da sudiš bližnjega?» (Jakovljeva 4,12). A Pavao: «Tko si ti da sudiš tuđega slugu?» (Rimljanima 14,4).
Ni Isus ni njegovi učenici nisu nastojali ukinuti zakonite (...)
2. rujna 2004
Zašto ljubav prema neprijateljima ima u Evanđelju tako važno mjesto?
U šestom poglavlju Lukina Evanđelja, odmah nakon Blaženstava, Isus svoje učenike poziva da na mržnju odgovaraju ljubavlju (Luka 6,27-35, usp. Matej 5,43-48). Taj tekst u tom kontekstu pokazuje kako je za Luku ljubav prema neprijateljima to što obilježava Kristove učenike.
Isusove riječi ukazuju na dva načina življenja. Prvi je onaj «grešnika», drugim riječima onih koji se ponašaju ne obazirući se na Boga i njegovu Riječ. Prema drugima se ponašaju ovisno o tome što od njih primaju, njihova (...)
23. srpnja 2008
«Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe» (Matej 5,7). Isus milosrdnima ne obećava ništa osim onoga što već žive – milosti. U ostalim blaženstvima, obećanje sadrži nešto više, vodi dalje: oni ožalošćeni, utješit će se; oni čista srca gledat će Boga. No, što još Bog može dati milosrdnima? Milost je punina Boga i ljudi. Milosrdni već žive Božjim životom. «Milost» je stara riječ. Tijekom svoje duge povijesti zadobila je vrlo duboko značenje. U grčkom, jeziku Novog Zavjeta, riječ za milost je eleos. Ta nam je riječ poznata iz molitve Kyrie eleison, koja je zaziv Božje (...)
24. srpnja 2008
Biblija prikazuje sliku Boga koji je Ljubav i koji želi da ljudi imaju život u punini. Iako nam ovo uvjerenje dolazi po Isusu Kristu, ono se nalazi već u knjigama izraelskog naroda (Stari zavjet). Biblija počinje s pričom o stvaranju, stavljajući u glavnu ulogu Boga koji ne zadržava za sebe ono što ima, nego, naprotiv, želi sve podijeliti s drugim bićima kojima daruje postojanje. Nakon ovoga dolazimo do srca židovske vjere, priče o Bogu koji oslobađa grupu robova i pretvara ih u svoj narod koji je pozvan kvalitetom svoga zajedničkoga života biti znakom (...)
25. svibnja 2009
Suočeni sa čudom života, koji je s našim tijelima tako dobro otkan (Psalam 139), mnogi zaključuju da je u ljudima neka božanska iskra koja ih oživljava. Iznenađuje da naš suvremeni mentalitet koji je snažno obilježila znanost dolazi do istih zaključaka kao i «medicina» Starog Zavjeta. Jer prema Bibliji Bog daje ljudima dah života i u tom je dahu On prisutan (vidi Knjiga postanka 2). Dah i Duh su u biblijskom hebrejskom ista riječ.
Čežnja vjernika je da se Bog nastani u nama po njegovom Duhu, koji je « susvjedok s našim duhom» (Rimljanima 8,16), da bismo (...)
14. srpnja 2009
Voditi dijalog s kršćanima drugih vjeroispovijesti znači naučiti biti partneri, a ne pregovarači. Dijalog nije proces činjenja uzajamnih ustupaka, kao u diplomaciji. Važno je zajedno tragati kako bi se što potpunije otkrilo Kristovo lice, njegova volja za svijet, za Crkvu, za čitavu ljudsku obitelj. Nijedna tradicija ne može tvrditi kako posjeduje sve Kristovo. Kad toga postanemo svjesni, shvaćamo kako trebamo jedni druge da bi Kristovo lice moglo sjati svojim punim sjajem. «Kršćanstvo», rekao je jedan teolog dvadesetog stoljeća, «religija je koja se (...)
23. srpnja 2008
Kada se radi o pomirenju između pojedinaca ili skupina u ime vjere, ponekad se izražava strah da bi ono moglo voditi uniformnosti koja bi naštetila onome što je osobitost svake pojedine strane. Nećemo li izgubiti ono što je kod nas najautentičnije? Ili još gore, nema li opasnosti da najjača strana proguta ostale namećući svoje vlastito viđenje stvari?
Ovaj strah pokazuje krivo shvaćanje vizije jedinstva koja je karakteristična za Bibliju, a u potpunoj opreci s našim uobičajenim idejama. Naš svijet, općenito, kao polazište uzima autonomiju svakoga (...)
2. rujna 2004
Trebamo li žaliti zbog svojih grijeha?
Shvativši što je učinio zatajivši Krista, apostol je Petar «gorko zaplakao» (Matej 26,75). Nekoliko tjedana kasnije, na Duhove, podsjetio je stanovnike Jeruzalema kako je sramotno da je Isus, nedužnik, smaknut. «Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i ostalim apostolima: Što nam je činiti, braćo?» (Djela 2,37) Žalost slijedi krivicu kao sjenka koje se teško riješiti.
Žalost ima dva lica. Može nas potopiti u očaj ili dovesti do pokajanja. Razočaravši samoga sebe, Petar je mogao očajavati. Postoji «svjetovna žalost (...)
2. rujna 2004
Što nam Biblija govori o patnji nevinih?
Zamjerka Ivana Karamazova u poznatom romanu Dostojevskog, predstavlja brojnim ljudima najveću prepreku u vjeri u Boga ljubavi. Kako još vjerovati u Boga u svijetu u kojem muče djecu? Ako je Bog dobar, zašto dopušta da nevini trpe?
Kao svjedok vjekovnog duhovnog traganja ljudi, i Biblija se s tim pitanjem hvata u koštac. Psalmi izriču tjeskobnu zbunjenost vjernih suočenih sa srećom zlih i nevoljom pravednih. «Jesam li samo ja uzalud čuvao srce čisto i u nedužnosti prao ruke, kad sam primao udarce svaki dan i (...)
3. srpnja 2012
Ovaj članak je razmatranje odlomka iz «Pisma 2012 - Prema novoj solidarnosti», u kojem brat Alois piše:Moramo priznati da mi kršćani, često zamračujemo ovu Kristovu poruku. Kako zapravo možemo zračiti mirom dok ostajemo razjedinjeni?
Suvremeni svijet vodi pojedinca kao polazište. Naši suvremenici imaju jak osjećaj ravnopravnosti ili čak i sličnosti svih ljudskih bića, pa tako ponekad ne prihvaćaju prirodne ili kulturne razlike koje nas okružuju. Svaka bi osoba trebala biti u mogućnosti učiniti sve, biti slobodna stvoriti svoj vlastiti život. Takav stav vodi (...)
14. srpnja 2009
Nakon dvadesetog stoljeća u kojem su nestali toliki lijepi snovi i raspršile se tolike nade, kako možemo pričati o tome što možemo učiniti kako bismo promijenili svijet ili ga učinili boljim? Je li naša jedina mogućnost govoriti razočarano? Može li rezigniranost biti mudrost? Treba li odustajanje shvatiti kao lucidnost? Moramo li stati u redove fatalista kako bismo bili inteligentni? Hoće li svatko tko daje najbolje od sebe jednoga dana biti osuđen reći, poput ispaćenoga Izaijinog sluge: « Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu»?
Postavljati takva (...)