Slušajući mlade u Taizéu i drugdje[1], od kojih su mnogi suočeni sa surovom stvarnošću u svom svakodnevnom životu, često se pitam kako li nalaze snagu da nastave dalje. Pitanje se još snažnije nameće kod onih koji žive u područjima zahvaćenim ratom.

Odakle dolazi njihova otpornost i ustrajnost u naizgled bezizlaznim prilikama? Slušajući, spoznao sam da povjerenje u Boga omogućuje onima koji vjeruju održavati nadu. I po Isusovom uskrsnuću raste sigurnost da smrt neće imati posljednju riječ.

Povjerenje u uskrsnuće daje nadu da životne teškoće nisu krajnja točka. Pozvani smo na nešto više. Tu su nadu mladi željeli podijeliti sa mnom, nadu koja je iznad svake nade, jer računa na nicanje novog života kad se sve čini izgubljenim.[2]

Marija pjeva u svom hvalospjevu nade: »Bog iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.« (Luka 1,51–53) Da, usudimo se pjevati s njom i moliti da se prilike promjene. Čak i kad se čini da Bog šuti, iznenada se može otvoriti put.[3]

U isto vrijeme, činiti nam je sve što možemo, pa i ako nam to izgleda malo, kako bismo izrazili solidarnost s ljudima u nevolji u našoj blizini, s onima koji su zahvaćeni ratom ili primorani napustiti svoju zemlju. Neće li nam to omogućiti da se nadamo ponad svake nade?

Razmatranja koja slijede temelje se uglavnom na prošlogodišnjim susretima i razgovorima s mladima koji žive u ratnim ili područjima sukoba. Ispunjen sam zahvalnošću prema onima koji su podijelili svoja iskustva i razmišljanja, kao i našoj najmlađoj braći čije su napomene i savjeti napisano doveli u red.

frère Matthew

Imati hrabrosti za nadu

Dok čeznemo za povjerenjem u ljubav Božju, ono što oko sebe vidimo i doživljavamo često kao da toj ljubavi proturječi. Zatečeni smo između onoga što već jest i onoga što će tek doći. Taj prostor nije uvijek ugodan. No ako se otvori nadi ispunjenja[4], nešto se u nama oslobađa.

Nada zahtijeva strpljenje. Sv. Pavao kaže: »Nadamo se onomu što ne vidimo.« (Rimljanima 8,25) Okrenuti prema onome što će u punini Božjeg vremena doći, a istovremeno podnoseći »izvana borbe, iznutra strepnje« (2. Korinćanima 7,5), hoćemo li se usuditi ustrajati u tom prostoru, a ne pobjeći?

»U nadi protiv svake nade povjerova Abraham.« (Rimljanima 4,18) Abraham, praotac mnogih ljudi u vjeri, držao se Božjeg obećanja daleko onkraj svake razumne nade. On i njegova žena Sara dobili su ono što im se činilo nemogućim.

Dok je njegova zemlja bila opustošena ratom, a njezinim stanovnicima prijetio progon, i iako je i on sam bio u zatvoru, prorok Jeremija je uložio u budućnost: kupio je njivu. Tako je bio siguran da Bog neće napustiti svoj narod. (Jeremija 31,6–15)

Takav zapanjujući čin nade čini vjeru stvarnijom. To je čvrsto povjerenje u ono što je još nevidljivo, pa čak i neizvjesno. Možemo li zadržati takvu nadu? To konačno iznova otvara izvor radosti.[5] Čak i u najzamršenijim ljudskim prilikama, ono čemu se nikada ne bismo usudili nadati, može postati stvarnost.

Danas se u mnogim zemljama koje rat pustoši pojavljuju nevjerojatni poticaji nade.[6]

Slušati ljude nade

Slušajući one koji žive posred teškoća i nasilja, bolje ćemo shvatiti što znači nada. Ne vodi li nas Bog njihovim glasovima?

Tijekom posjeta Ukrajini s dvojicom moje braće, jedan nam je crkveni čelnik rekao: »Molitva otvara prostor koji omogućuje iscjeljenje.« Ta me se primjedba vrlo dojmila. Neprekidno suočen s patnjom svoga naroda, on vidi da vjernici u svom unutarnjem životu mogu ostati otvoreni za primanje novog.

Ovaj proces ne daje nužno trenutne rezultate, ali, možda uz pomoć drugih sredstava, može otvoriti vrata za prevladavanja rana i patnji i probuditi nadu u izliječeno čovječanstvo. Molitva ti daje snagu da ustraješ i u najsloženijim prilikama[7]. Ona lomi valove obeshrabrenja, kad se čini da tama sve obuzima.

Jedna Palestinka koja trenutno živi u Francuskoj, a čija je obitelj u Gazi, napisala nam je: »Ljubav koja nosi ranjene i krhke daje novu snagu. Ona me podsjeća na oduzetog čovjeka[8] iz Evanđelja, kojeg nose prijatelji i njihova vjera. Molitva je također oblik otpora, i to mi je važno. Ali ja sam od krvi i mesa: doznavši za smrt dva člana moje obitelji, bila sam obuzeta bijesom, vikala sam, plakala… Pribravši se, znala sam da je Bog tamo gdje je patnja i očaj i da nas On nosi.«

Ljetos je ta žena, za posjeta Taizéu, rekla: »Svako jutro molim za snagu da ljubim, a ne da mrzim.« Njezine su riječi poput svjetla na putu.

Mlada žena iz jedne ratom razorene azijske zemlje rekla mi je: »Naši ljudi su skrhani, ali nalaze utjehu u Evanđelju. Koliko je često Božji narod bio u bijegu? Ipak, stvorena je zajednica, ma koliko teške bile prilike. Bog možda ima velike planove za nas, ali živjeti nam je dan za danom. Moći živjeti današnji dan je dar i znak da nam je živjeti u punini. U molitvi je izvor mira koji nam omogućuje da jedni druge hrabrimo, pronalazeći smisao u dijeljenju i solidarnosti.«

Iz Libanona sam čuo ove riječi: »Moja je majka svjedočanstvo nade. Unatoč svemu, ostala je postojana. Zbog nje sam danas ono što jesam. Učila nas je vjerovati u Boga i moliti. Svatko tko živi od povjerenja odražava povjerenje, jer pije s izvora i može postati svjedokom.«

Tko su svjedoci nade koju svatko od nas može otkriti i slušati u svojoj vlastitoj situaciji? Poslušajmo pozorno što nam imaju za reći.

U nastojanju nadanja

Kako reagiramo kada nam se planovi poremete i nade iznevjere? Isus nam daje ključ kako da ostanemo ljudi nade. Suočen s gladnom svjetinom, »sažalio se« nad njima; doslovno »njegovo se srce okrenulo k njima«[9]. I uspio je zadovoljiti njihove potrebe.

Odbijanje da se pomirimo s prilikama patnje omogućuje nadi da se oblikuje u nama. Suprotno pasivnom čekanju, ono uključuje borbu[10], drugog puta nema. Čak nas i sama čežnja za nadom može odvesti preko praga ljudskih mogućnosti k onome što je moguće Bogu.

Nada darovana s Kristom daje nam predokus onoga što će u punini doći u Božjoj budućnosti. Ona je kao sidro brodu.[11] Čvrsto nas drži kad bjesni oluja. Daje nam živjeti male znakove vjernosti pozivu kojeg smo primili i ljudima koji su nam povjereni. Ona je, također, poput kacige koja nas štiti[12] od nedaća koje bi se mogle sručiti na nas.

»Pravilo Taizéa« govori o tome da se nikada ne smijemo pomiriti »sa sablazni podjela među kršćanima koji tako spremno ispovijedaju ljubav prema susjedima, a ipak ostaju podijeljeni«. Za brata Rogera jedinstvo kršćana[13] nije bilo cilj samom sebi, već put do mira u ljudskoj obitelji.[14]

Skromno grmlje šimšira oko Taizéa, iako su ga posljednjih godina dvaput napali paraziti, iznenada se vraća u život. Iz naizgled mrtvog rastu svježe grane, sivo postaje zeleno. Priroda se bori za opstanak, odražavajući i ohrabrujući i našu vlastitu borbu za nadu. Nada za stvorenje[15] i nada koju nam pruža Božje dobro stvaranje idu ruku pod ruku s nadom za čovječanstvo.[16]

Ostajući ljudi nade

Nada lako može ugasnuti kad smo suočeni s prilikama u kojima se međusobno razumijevanje čini nemogućim. Stvaranjem ozračja sumnje riskirate da zarobite druge u mrežu nepovjerenja.

To se može dogoditi u našim zajednicama, Crkvama i obiteljima, ali i u društvu i u našim zemljama. Takva dinamika može biti prikrivena ili otvorena, ali nam u svakom slučaju crpi snage. Ipak ponekad, suočeni s nepravdom, moramo osuditi zlo, kako ljudi više ne bi bili žrtve drugih.[17]

Kako bismo održali nadu, trebamo jedni druge. Nada cvate kad smo pozorni prema potrebama drugih. Vidimo ljude koji i posred velikih nedaća odabiru živjeti, nasmijati se i ponuditi ono malo što je moguće svaki dan.

Nada je povezana s istinom[18] i pravdom. Je li to stoga što su one Božje osobine? Ne vidimo li ih u Isusovom životu, smrti i uskrsnuću? Njegovanje nade zahtijeva od nas da se suočimo sa stvarnošću i promatramo ju u svjetlu Božjih obećanja.[19]

Mladić koji živi na području sukoba rekao mi je: »Sjedio sam u kafiću i čitao knjigu, kad su oko nas odjednom počele letjeti rakete. Ljudi su preplašeno istrčali, no ja sam odlučio ostati i pročitati štivo do kraja.« Bilo bi razumno potražiti sklonište, ali dijeljenje ove priče je protest nade protiv neizbježnosti rata.

Jedan mi je od moje braće rekao: »Nada izaziva, i više od toga, zarazna je. Nadi su oprečne ravnodušnost i rezignacija. Kada sam nedavno posjetio svoju ratom razorenu zemlju, vidio sam tugu, zabrinutost i stres na licima ljudi. Pitao sam se: 'Što mogu učiniti?', i sinula mi je zamisao: Svaki put kad vozim i imam pravo prednosti, stat ću i prepustiti prednost onome pred sobom. To me košta pet sekundi. No vidio sam kako je ovaj mali čin izazvao odgovor na licima ljudi, umanjujući malo bol moga brata ili sestre.

Sve u nama opire se ratu i smrti... Sve u nama teži životu i ljepoti.«[20]

Nada Uskrsa

Gdje sam sada? – Podno križa na Veliki petak? U radosti Uskrsne nedjelje? Ili čekam ne znajući kamo bih, kao na Veliku subotu?

Gdje god bio, mogu li nazrijeti put nade? On se preda mnom otvara kad pogledam Isusa koji je dao je svoj život iz ljubavi prema svakom čovjeku, koji nam je pokazao ljubav jaču od sve moći nasilja, mržnje i smrti.

Nada se ne temelji na procjeni situacije, već na često tek titrajućem plamićku povjerenja. Iako krhak, taj plam gori čak i u najdubljim noćima, kao što je to činio za Isusove prijatelje. Mnogi od njih su ga napustili u trenutku njegove najveće kušnje. No, njegova im je ljubav omogućila da se vrate.

Kad bismo samo mogli prepoznati uskrslog Isusa! No, njegova prisutnost ne ovisi o tome prepoznajemo li ga mi ili ne. Naše nas beznađe ponekad zaslijepi, kao što je zaslijepilo i Mariju Magdalenu. Uskrsli Isus pita Mariju: »Ženo, što plačeš?« i »Koga tražiš?« (Ivan 20,15) To drugo pitanje odjek je njegovih prvih riječi iz Ivanova Evanđelja: »Što tražite?« (Ivan 1,38) Nakon što je ušao u najdublju ljudsku patnju i smrt, potraga za smislom očituje se kao čežnja za prisutnošću.[21]

Uskrsnuvši od mrtvih, živ u Bogu, Isus nas privlači k sebi.[22] Susrećući nas u našoj najdubljoj nutrini, bila ona ispunjena tugom ili radošću, Uskrsli Isus nam otvara svoj odnos s Ocem i međusobno zajedništvo u Duhu Svetome. Nismo više zarobljenici vlastitog očaja – novi život je moguć.

Sv. Pavao piše: »Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!« (Rimljanima 5,5) Živimo iz te ljubavi. Neka nas Duh Sveti uvijek vodi!

Hodočasnici nade, hodočasnici mira

Vjera u Uskrsnuće omogućila je mnogim ljudima zadržati nadu i posred nedaća. Vjera je izvor koji nas vodi onkraj naših vlastitih ograničenja, tako da svoje srce možemo okrenuti k drugima i djelovati.

Vjerovanje u Isusovo uskrsnuće zahtijeva mnogo hrabrosti i odvažnosti. To znači nastojanje da nas ne paralizira prisutnost smrti i razaranja oko nas.

Bog može stvoriti nešto novo iz prilika koje se čine beznadnim. Bog može učiniti da nastane život iz smrti, pa i pomirenje iz sukoba.

Žene, Isusove prijateljice, koje su rano ujutro na Uskrs došle na njegov grob pitale su: »Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?« (Marko 16,3) Za koje to kamenje u našim vlastitim životima moramo zamoliti Boga da ga otkotrlja, kako bi se u nama rodio novi život?

Taj novi život pomaže nam da ustanemo, on nas vodi na put zajedno s drugima. Mi postajemo hodočasnici nade koju nosimo u sebi. Nije li i to nada za mir? Jer »Krist je naš mir.« (Efežanima 2,14) Hoćemo li ga čuti kako nam govori: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.[23] Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.« (Ivan 14,27-28)

Kao hodočasnici mira[24], shvaćamo da bez pravde nema istinskog mira.[25] Mir koji nosimo u sebi i koji proizlazi iz nade od koje živimo, čini nas slobodnima iznutra. Omogućuje nam voljeti život i oduprijeti se nepravdi, dok ustrajemo potaknuti Duhom Svetim.

Možda se jednog dana nađemo moleći Zaharijin hvalospjev. Kao starac u okupiranoj zemlji, on se radovao neočekivanom rođenju kličući: »Milosrdnom ljubavlju Boga našega pohodit će nas mlado sunce s visina da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.« (Luka 1,78-79)

Jesmo li spremni nadati se iznad svake nade?

Uskrsli Kriste, ti si prisutnošću Duha Svetoga izlio Božju ljubav u naša srca i ti nam daješ nadu ponad svake nade.I iz naše dubine, malo po malo, izvire iznenađujući mir. Slava Tebi!

[1]  U svibnju 2024. dvojica moje braće i ja putovali smo kao hodočasnici kroz ratom razorenu Ukrajinu. Ljetos smo u Taizéu primili mlade iz Myanmara, Nikaragve i Ukrajine. Jesenas sam online razgovarao s mladima iz ovih zemalja, kao i iz Betlehema i Libanona, dok su se četvorica moje braće vratila u Ukrajinu i posjetila zemlju proputovavši ju od istoka do zapada.

[2]  »Nema nade bez prethodnog iskustva potpunog nedostatka obzora, koji je poput noći usred bijela dana i tjera pojedince i narode da odbace svoje iluzije.« Corine Pelluchon u: L'espérance, ou la traversée de l'impossible, Éditions Payot & Rivages, Paris, 2023., str. 8.

[3]  »Nada je ljudski odgovor na Božju šutnju.« Jacques Ellul, citirano prema: Anne Lécu na www.revue-etudes.com/article/esperer/24779.

[4]  U komentaru na Ponovljeni zakon 4,31 Gustavo Gutiérrez piše: »Bog neće zaboraviti savez; odanost je prije svega pamćenje. Biti vjeran znači sjećati se, ne zaboraviti naše obaveze, imati osjećaj za tradiciju. Vjernost savezu pretpostavlja sjećanje na izvore saveza i njegove uvjete (...) No istinska vjernost zahtijeva više od toga, ona zahtjeva, što se na prvi pogled čini manje jasnim, projekciju u budućnost. Sjećati se ne znači biti fiksiran na prošlost. Sjećanje na jučer je važno, ali stoga što, jer nam pomaže da svoj ulog stavimo na sutra (...). Vjernost se ne sastoji u tome da bez inicijative idemo utabanim stazama, nego u njihovom stalnomu obnavljanju; ona nas vodi – trebala bi nas voditi – da uvodimo novine, mijenjamo, stvaramo, osmišljamo nove projekte« Gustavo Gutiérrez, El Dios de la vida, Salamanca, 1992., str. 82–83.

[5]  U mojim razgovorima s mladima koji žive u ratnim okolnostima, mnogi od njih su govorili o važnosti pjevanja kao izvora radosti i snage. Ovo će pismo biti objavljeno tijekom Europskog susreta 2024./2025. u Tallinnu. Ne zaboravimo »pjevajuću revoluciju« koja je toliko pridonijela da Estonija mirno vrati svoju neovisnost 1991. godine. Ljudi su izašli na ulice pjevajući kako bi se suprotstavili prijetnji s kojom su bili suočeni.

[6]  Osoba koju je jedan od naše braće susreo tijekom hodočašća rekla mu je: »U meni prebiva kreativni bijes.« Upravo ju je ta sila nagnala da nastoji učiniti barem jednu sitnicu kako bi promijenila trenutnu situaciju.

[7]  »Od Starca [Siluana] on [Sofronij Saharov] je naučio mnoge stvari koje su bile presudne za njegov duhovni život. Dvije se stvari ističu: kako se nositi s osjećajem napuštenosti kada je, umjesto Boga, sve što u molitvi doživljavate pusta praznina i kako se nositi s tjeskobom koja prati intenzivnu molitvu za napaćeni svijet. Prvo je dobilo značenje zahvaljujući konceptu ostavljenosti od Boga, koji je Saharov kasnije potpunije razvio, drugo iz zapovijedi objavljene starcu u molitvi, a koju je on priopćio svom učeniku: »Drži um svoj u paklu i ne očajavaj!« Norman Russell, Theosis and Religion, Cambridge, 2024, str. 169.

[8]  Vidi: Marko 2,1–12. Primijetite snagu nade u čovjekovim prijateljima koji svladavaju sve prepreke i probijaju krov kuće kako bi mu pomogli i doveli ga Isusu.

[9]  Grčki glagol σπλαγχνίζομαι (splanchnizomai) emocionalno je vrlo jak. Ukazuje na topli, suosjećajni odgovor na potrebu. Teško ga je prevesti: sućut, milosrđe, suosjećanje, sve te riječi nose nešto od toga. Ali »njegovo se srce okrenulo k njima« možda bolje izražava intuitivnu reakciju koju glagol implicira. U Mateju (vidi: 14,14; 15,32; 18,27; 20,34) glagol ne samo da se odnosi na emociju ili osjećaj, već također označava praktičan odgovor na potrebu. U ovom slučaju Isus liječi bolesne, a zatim hrani mnoštvo. Emocija vodi do brižnog i učinkovitog djelovanja. Taj glagol sadrži Evanđelje u malom.

[10]  Usp.: 1. poslanica Timoteju 4,10: »Za to se trudimo i borimo jer se pouzdajemo u Boga živoga koji je Spasitelj svih ljudi, ponajpače vjernika.«

[11]  Usp.: Poslanica Hebrejima 6,19.

[12]  Usp.: 1. poslanica Solunjanima 5,8.

[13]  Sinoda o sinodalnosti pomogla je Katoličkoj Crkvi prepoznati i cijeniti različitost koja je već postojala unutar nje. Važna je bila uloga izaslanika iz drugih Crkava na ovoj sinodi. Ne daje li to novu nadu za ekumenski poziv na putu prema jedinstvu svih koji ljube Krista?

[14]  Taizé je osnovan tijekom rata. »Prispodoba zajedništva« koju nastojimo živjeti kao braća iz različitih Crkava, zemalja, kultura i generacija zahtijeva stalnu skrb kako bi bila znak nade u suočavanju s podjelama u ljudskoj obitelji.

[15]  Usp.: Poslanica Rimljanima 8,21‑23.

[16]  Suočeni s izazovom klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti, kako možemo produbiti brigu za naš zajednički dom u kojem je sve povezano?

[17]  U Zajednici iz Taizéa nastavljamo putem utvrđivanja istine suočeni s optužbama za zlostavljanje i napade protiv neke braće. Hrabrost onih koji su patili i progovorili o tome mora nas potaknuti da nastavimo učiti od njih. Tako često oni iznova traže novu nadu i novi život. Oni nas motiviraju da učinimo sve što je moguće (vidi: www.taize.fr/protection) kako bismo susrete u Taizéu i drugdje učinili sigurnim za sve te kako bismo podigli svijest o povezanim problemima. Također smo zahvalni na radu Komisije za priznavanje i odštetu (vidi www.reconnaissancereparation.org) za njihovo slušanje žrtava i posredovanje.

[18]  »Vjerujem da je nada povezana s istinom. Nisam se mogao nadati dok nisam prihvatio mogućnost smrti. To se odnosi na sve prilike. Kao kršćani, možemo biti skloni bježati od onoga što nas tjera u očaj – političkog, ekološkog, ljudskog... Normalno je da nas to užasava, ali mi se čini da nas nada potiče da stojimo upravo tu, u stvarnosti tih prilika, kako bismo ih uistinu gledali. Georges Bernanos često govori o nadi kao o herojskoj vrlini. To je vrlina koja nas potiče djelovati, a ne bježati, boriti se za ono za što znamo ili vjerujemo da je dobro. Nada nas vodi prema Božjem obećanju.« Clémence Pasquier, u razgovoru sa Clémence Houdaille, La Croix, 10.11.2024.

[19]  Na jeziku kikuyu (gĩkũyũ) u Keniji, jedan od Božjih atributa je »dostojan nade« – »Mwihokeku«: Bog u kojeg možemo položiti svoju nadu. Mwĩhoko – nada; Wĩhokeku – dostojnost nade; Mwĩhokeku – dostojan nade, stoga Ngai nĩ mwĩhokeku | Bog je dostojan nade.

[20]  »Ako nada znači odvagnuti sadašnje opasnosti, ona nas također uči živjeti u sadašnjosti i vjerovati u budućnost, bez zadržavanja u prošlosti i napuštajući sve zamjerke. To je, na kraju krajeva, ono za čime naša duša gladuje i čiji nas nedostatak čini ogorčenima ili nasilnima. Poput ljubavi u Pjesmi nad pjesmama, nada udahnjuje novi život tijelu koje je čežnja napustila.« Corine Pelluchon, L'espérance, ou la traversée de l'impossible, Pariz, 2023., str. 13sl.

[21]  »Upravo ta osoba na križu, koja pati poput nas, svedena na nikog i ništa, rasvjetljuje našu tragičnu ljudsku egzistenciju (...) Isusa ne gledamo kao puki uzor, niti ga pokušavamo idolizirati. Vidimo Isusa kao Boga koji posta čovjekom i pati i plače s nama.« Kwok Pui-Lan, teologinja iz Hong Konga. „God Weeps with Our Pain”, in: New Eyes for Reading – Biblical and Theological Reflections by women from the Third world, 1987, p. 92.

[22]  Usp.: Ivan 12,32.

[23]  »Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem. (Ivan 14,27) Odlika onoga tko je posve zreo je da se ne da olako pokrenuti stvarima svijeta, mučiti strahovima, uznemiriti sumnjom, potresti užasom, mučiti tugovanjem, nego da stoji čvrsto u smirenosti vjere, kao na čvrstoj i sigurnoj obali, pred prijetećim poplavama i olujama svijeta. Krist je tu postojanost donio u svijest kršćana, ulijevajući u njih unutarnji mir dan onima koji su prošli kroz iskušenja.« Ambrozije Milanski, Traktat III, O Jakovu i blaženom životu 6,28.

[24]  Vidi: www.taize.fr/pilgrims-of-peace

[25]  Vidi Psalam 85,10: »Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti.«