Zašto Isus zapovijed da ljubimo jedni druge naziva «novom»?

Isus je o «novoj» zapovijedi govorio samo jednom. Na večer svoje muke, rekao je svojim učenicima: «Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge» (Ivan 13,34). Po čemu je ta zapovijed nova? Ne traži li se uzajamna ljubav starom zapovijedi: «Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe» (Levitski zakonik 19,18)?

Isus pruža novu mjeru za ljubav. On govori «kao što sam ja vas ljubio» u trenutku kad, iz ljubavi, daje sve. «Bijaše pred blagdan Pashe. (...) Budući da je Isus ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio» (Ivan 13,1). On započinje s pranjem njihovih nogu govoreći: «Primjer sam vam dao» (redak 15). Zatim, duboko mučen činjenicom da će ga jedan od Dvanaestorice, apostol Juda, izdati, on mu, i dalje ga ljubeći, pruža komad kruha: «Uze ga i dade Judi» (redak 26). I konačno, dar primjera i dar kruha dosižu vrhunac u daru zapovijedi: «Novu vam zapovijed dajem».

Prije same nove zapovijedi slijedi nekoliko zagonetnih riječi: «Sada je proslavljen Sin čovječji» (redak 31). Kako je Krist proslavljen prije nego je po križu i uskrsnuću ušao u slavu svoga Oca? On je već proslavljen, jer je njegova slava ljubav. Stoga se njegova slava očituje sada kada «ljubi do kraja». Juda «iziđe u noć» predati ga. No Isus ne podnosi događaj pasivno: dok biva predan, predaje se sam, nastavlja ljubiti u naizgled beznadnoj situaciji. To je njegova slava.

S novom zapovijedi Isus čini svoje učenike sudionicima svog vlastitog života: on ih čini kadrima ljubiti kako on ljubi. Te je večeri molio: «Da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima» (Ivan 17,26). Od tada će on boraviti u njima kao ljubav, on će u njima ljubiti. S tim darom nove zapovijedi Isus posvećuje svoju prisutnost. U Markovu i Matejevu Evanđelju, Judin izlazak slijedi neposredno ustanovljenje Euharistije, u Ivanovu Evanđelju slijedi ga dar nove zapovijedi. Kao i Euharistija, nova je zapovijed stvarna prisutnost.

Te je večeri Isus uzeo «čašu govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi» (1 Korinćanima 11,25). Njegova je zapovijed nova jer pripada novom savezu, naviještenom po proroku Jeremiji: «Sklopit ću Novi savez (...), zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce» (Jeremija 31,31-34). U novom savezu je stara zapovijed dana na novi način. Božji Zakon nije više urezan u kamenim pločama, već upisan u srcima po Svetom Duhu koji ujedinjuje našu volju s voljom Božjom.

Koju važnost imaju zapovijedi u našem odnosu s Bogom?
Prema apostolu Ivanu, zajedništvo se s Bogom ostvaruje čuvanjem zapovijedi. «Tko čuva zapovijedi njegove, u Bogu ostaje i On u njemu» (1 Ivanova 3,24). Na Sinaju je Bog sklopio savez s «onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi» (Ponovljeni zakon 7,9). Sežući još dalje prema početku, Biblija nam govori kako je, stvorivši čovjeka, Bog odmah dao i zapovijed (Postanak 2,16-17). Kao da bez zapovijedi nema odnosa s Bogom.

Sveprisutnost zapovijedi može se osjećati kao teret. No, iako se to na prvi pogled može činiti protuslovnim, Božje zapovijedi potvrđuju našu slobodu. Po zapovijedima nam Bog govori. Ono što nazivamo «deset zapovijedi» u Bibliji se zove «deset riječi» (npr. u Izlasku 34,28). Po zapovijedima nam Bog govori i poziva nas na izbor (Ponovljeni zakon 30,15-20).

Bog daje životinjama da instinktivno ispravno postupaju. Ljudima daje zapovijedi, preuzimajući rizik naše slobode. «Grlica, lastavica i ždral drže se vremena kad se moraju vratiti. A moj narod ne poznaje prava Gospodnjega» (Jeremija 8,7). Bog ljude ne programira niti ih sili da se ponašaju na određeni način. Bog nam govori. Jeremija se tuži zbog prilika do kojih to može dovesti. No ako nas Bog ne želi voditi nego nam govori to svojim zapovijedima, jer mu je naš slobodni odgovor – ma kakav on bio – bitniji od ispravnog ponašanja.

Jednog je dana neki mladić rekao Isusu: «Koje mi je dobro djelo činiti da imam život vječni?» Isus odgovori: «Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi» (Matej 19,16-17). Zašto Isus u svom odgovoru suprotstavlja jednostavno čuvanje zapovijedi i pitanje što je dobro činiti? Zapovijedi se razlikuju od informacije o tome što je dobro ili zlo. Isus podsjeća da je «samo jedan dobar». Po zapovijedima nam Bog ne daje toliko znanja o tome što je dobro ili zlo već nas poziva slušati i u djelo sprovoditi ono što čujemo.

Isusova reakcija podsjeća na prvu zapovijed što ju je Bog dao u Rajskom vrtu zabranivši «jesti sa stabla spoznaje dobra i zla» (Postanak 2,17). To je neobična zapovijed koja poziva, barem na početku, odustati od spoznaje dobra i zla! Zapovijed od nas traži da tu spoznaju prepustimo Bogu. U središtu ljudskog postojanja ona čuva područje neznanja, slobodni prostor za povjerenje, za slušanje Boga. Zapovijedi oživljuju naš odnos s Bogom kada u njima razaberemo odjek zapovijedi dane u raju, Božji glas koji nam govori: «Daj mi da budem tvoj Bog, pokažem ti put, imaj povjerenja u mene!»

Pismo iz Taizéa: 2004./2