U Novom zavjetu vjera prije svega preuzima oblik pokreta. Ona je konkretan korak koji osoba poduzima tako što «dolazi k Isusu». Možda bismo čak mogli reći da je to, prije nego «pokret prema naprijed» u svojoj osnovi žeđ, čežnja: «Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me» (Ivan 7,37). Ako sveti Ivan povlači paralelu između «doći» i «vjerovati» (vidi Ivan 6,35), on istovremeno zna da taj “dolazak k Isusu” u krajnjoj analizi ovisi o otajstvenoj privlačnosti koju je Otac već usadio u srce osobe (6,44).
Vjera, dakle, nije prvenstveno u vezi s posebnim istinama ili obećanjima za budućnost, niti s uvidima u postojanje transcendentnoga Boga. Ona počinje «dolaženjem» k Isusu kao osobi, a to je dolaženje često motivirano žeđi. Nešto već otajstveno djeluje u srcu. Ono je već privučeno. S utjelovljenjem, s prisutnošću Isusa kao čovjeka, vjera isprva poprima iznimno jednostavan oblik: čežnja može u sebi sadržavati začetak vjere; pokret već predstavlja početak puta.
Kada Isus više nije fizički među svojim učenicima, pokret prema njemu više se ne izražava promjenom mjesta – dolaskom k njemu i zatim slijedeći ga – kao što je bio slučaj prije uskrsnuća. Tko god vjeruje u njega, još uvijek čini konkretan korak, ali ovaj korak uključuje prepuštanje njemu, predaju i ostavljanje prostora za njega. Paradoks vjere tako postaje očigledniji: ona je praktično ništa, a opet je ono što je značajnije od ičega. To je konstantno otvaranje vrata našega srca kako bismo ga pustili unutra, istovremeno znajući da je već ondje. Ima li ičega skromnijeg ili lišenijeg interesa od toga – otvoriti vrata nekome tko je već unutra? Krist ne boravi u meni poput stranca koji želi zauzeti moje mjesto. On je ondje kao onaj tko me voli, tko se stavio na moje mjesto, tko je u svojoj ljubavi, u dubinama moga bića, više ja od samoga mene. Pa ipak, na meni je stalno mu otvarati vrata, jer odnos među nama uvijek ostaje osoban; ništa se ne događa bez mene, automatski. Sve je živi odnos.
Sveti Pavao, pak, upotrebljava zanimljiv izraz: «vjera Kristova» (npr. Filipljanima 3,9). On, dakle, ne znači samo vjeru u Krista, bilo u smislu prepoznavanja tko Krist jest ili prepuštanja Kristu. Ima nešto više: vjera dolazi od njega kao dar; to je Kristova vjera i ja je primam kao nešto što me sjedinjuje s njim i omogućuje mi živjeti poput njega. Još jednom, moj udio u vjeri čini se gotovo ništavnim. A ipak, zajedno s vjerom dano mi je sve. Ovo «gotovo ništa» određuje čitav moj put.
brat François