Prošlog ljeta jedna mi je teško bolesna djevojka rekla: »Volim život.« Dirnula me svojom unutarnjom radošću koja ju je ispunjavala unatoč svim ograničenjima njezine bolesti. Nisu me se dojmile samo njezine riječi, nego i njezino lice koje je zračilo radošću.
Posebnu sam radost nedavno doživio među djecom u Africi. Čak i u izbjegličkim kampovima, gdje ima toliko dramatičnih životnih priča, dječja prisutnost uljepšava svakodnevnicu. Zahvaljujući njihovoj energiji u ranjenim životima niče nova nada. Kada bi samo znali koliko nam pomažu da ju ne izgubimo! Njihova životna radost nam je svjetlo.
Željeli bismo da nam ova iskustva pomognu tijekom 2018. godine u razmatranju na temu radosti. Ona je, uz jednostavnost i milosrđe, jedna od triju stvarnosti, na kojima je Brat Roger temeljio život naše zajednice u Taizéu.
Zajedno s jednim bratom iz zajednice, posjetio sam Jubu i Rumbek u Južnom Sudanu, te Kartum, glavni grad Sudana, kako bismo bolje razumjeli stanje u ovim dvjema zemljama i molili s ljudima koji su među onima koji danas najviše pate.
Posjetili smo različite Crkve, vidjeli njihov rad u obrazovanju te solidarnost s bolesnima i isključenima. Posjetili smo kamp za prognanike gdje boravi velik broj djece koja su se tijekom tragičnih zbivanja razdvojila od svojih roditelja.
Osobito su me se dojmile žene. Majke, često vrlo mlade, puno su propatile zbog nasilja. Mnoge su iznenada morale napustiti svoje domove. Ipak, čine sve kako bi se život nastavio. Njihova hrabrost i nada zaista su izuzetne.
Ovaj nas je posjet još više približio mladim izbjeglicama iz Sudana koje smo tijekom proteklih dviju godina primili u Taizéu.
Prije toga sam u Egiptu s dvojicom braće sudjelovao na petodnevnom susretu mladih, u zajednici »Anafora« koju je 1999. godine osnovao jedan koptski biskup. Proveli smo vrijeme moleći zajedno, upoznavajući se te otkrivajući dugu i bogatu tradiciju Crkve u Egiptu. Stotinu mladih iz Europe, Sjeverne Amerike, Etiopije, Libanona, Alžira te Iraka dočekali su mladi iz Koptske Crkve iz Kaira, Aleksandrije i Gornjeg Egipta.
Bolje smo upoznali nasljeđe mučenika Koptske Crkve, kao i njezine monaške korijene koji su uvijek uzor jednostavnog života. Zajedno s braćom, srdačno me je primio papa Tawadros II., poglavar Koptske pravoslavne Crkve.
Po povratku iz Afrike, shvatili smo da se glas onih koji proživljavaju teškoće, blizu ili daleko od nas, tako slabo čuje i kao da njihov vapaj nestaje. Nije dovoljno da ga samo pratimo u medijima. Što je to što mi možemo učiniti?
Sljedeći prijedlozi za 2018. godinu nadahnuti su dijelom i tim pitanjem.
brat Alois
Četiri prijedloga za 2018. godinu
Prvi prijedlog: Uronimo dublje u izvor radosti
Ovako govori Gospodin: »Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.« (Jeremija 31,3)»Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno.« (Sefanija 3,17)
»Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!« (Filipljanima 4,4)
Svake subote navečer u Taizéu u našoj je crkvi posebno svečano: svatko u ruci drži svijeću i cijela je crkva obasjana. Kristovo je uskrsnuće svjetlo u srcu kršćanske vjere. Ono je tajanstveni izvor radosti koje naš um nikad neće u potpunosti pojmiti. Napajajući se na tom izvoru, možemo »nositi u sebi radost jer znamo da će uskrsnuće imati posljednju riječ« (Olivier Clement, pravoslavni teolog).
Radost nije površna emocija, niti osobni osjećaj sreće koji vodi otuđenju, nego mirno uvjerenje da život ima smisla.
Radost Evanđelja dolazi iz uvjerenja da nas Bog voli. Za razliku od zanosa zbog kojeg bismo pobjegli od izazova našega vremena, ona nas čini još osjetljivijima na patnje drugih.
- Pronađimo radost prije svega u sigurnosti da pripadamo Bogu. U tome nam može pomoći molitva koju nam je ostavio jedan svjedok vjere iz 15. stoljeća: »Gospodine moj i Bože moj, uzmi od mene sve što me udaljuje od tebe. Gospodine moj i Bože moj, daj mi sve što me približava tebi. Gospodine moj i Bože moj, uzmi me od mene i daj me posve sebi.« (Sv. Nikola iz Fluea)
- Hranimo našu vjeru molitvom i zajedničkom pjesmom. »Pjevajte Kristu sve do spokoja, dok ne postanete radosni i mirni«, rekao je Brat Roger. Kada zajedno pjevamo, stvara se istodobno osobna povezanost s Bogom, ali i zajedništvo svih okupljenih. Neka ljepota prostora, liturgije i pjesama bude znak uskrsnuća. Neka zajednička molitva probudi ono što kršćani s Istoka zovu »nebeskom radošću na zemlji«.
- Otkrijmo Božju ljubav i u radosti koju donosi poezija, glazba, umjetnost, ljepota Božjega stvorenja, dubina ljubavi i prijateljstva …
Drugi prijedlog: Čujmo vapaj najranjivijih
»Gospodine, usliši molitvu moju, i vapaj moj k tebi da dođe! Nemoj sakrivati lice od mene u dan moje nevolje!« (Psalam 102,2s.)U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo.« (Luka 10,21)
»Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele! Sjećajte se uznika kao suuznici; zlostavljanih - ta i sami ste u tijelu! (Hebrejima 13,2s.)
Zašto toliki ljudi tako teško pate – isključenost, nasilje, glad, bolest, prirodne katastrofe – a njihov se glas jedva čuje?
Potrebna im je pomoć –smještaj, hrana, obrazovanje, posao, zdravstvena skrb –međutim, isto tako im je potrebno i prijateljstvo. Ovisnost o tuđoj pomoći može biti ponižavajuća. Prijateljstvo, pak, dotiče srca: kako onih koji su u potrebi, tako i onih koji im iskazuju solidarnost.
Slušati plač ranjenih, pogledati ih u oči, slušati i dodirnuti one koji pate, starije, bolesne, zatvorenike, beskućnike, migrante ... U osobnom susretu s njima možemo otkriti dostojanstvo drugog čovjeka i primiti nešto od njega jer čak i najsiromašniji imaju što dati.
Ne pridonose li upravo oni najranjiviji na jedinstveni način izgradnji bratstva među ljudima? Otkrivaju nam svoju ranjivost i tako nam pomažu da postanemo ljudskiji.
- Sjetimo se da je Krist postao čovjekom te je tako ujedinjen sa svakim ljudskim bićem. Prisutan je u svakoj osobi, posebice u onima koji su napušteni (Matej 25,40). Kad se približimo onima koje je život ranio, dolazimo bliže k Isusu, siromašnom među siromasima; tako naš odnos s njim postaje prisniji. »Ne bojte se biti blizu onima u kušnji, ne bojte se patnje, jer nam je često dano da u dubini bezdana osjetimo savršenu radost u zajedništvu s Isusom Kristom.« (Pravilo Taizéa)
- U osobnom kontaktu sa siromašnima pronalazimo načine kako da im pomognemo, ne očekujući ništa zauzvrat, ali ostajući otvoreni kako bismo primili ono što žele podijeliti s nama. Otvorimo tako još više svoja srca drugima.
- Također, ugrožen je i naš planet. Sve je više ranjen lošim postupanjem čovjeka. Poslušajmo vapaj Zemlje! Pobrinimo se za nju! Borimo se protiv njezinog postupnog uništenja promjenom vlastitog načina života.
Treći prijedlog: Dijelimo s drugima patnje i radosti
»Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima!« (Rimljanima 12,15)»Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!« (Matej 5,4)
»Ne žalostite se: radost Gospodnja vaša je jakost.« (Nehemija 8,10)
I nakon uskrsnuća, Isus na sebi nosi tragove čavala (vidi Ivan 20,24-29). Uskrsnuće uključuje patnju križa. U nama koji ga slijedimo, radosti i patnje mogu postojati zajedno, spajajući se u suosjećanju.
Unutarnja radost ne umanjuje našu solidarnost s drugima, nego je hrani. Potiče nas da prijeđemo granice i približimo se ljudima u poteškoćama te ustrajemo u vjernom posvećivanju svojih života drugima.
U dobrostojećim sredinama gdje ljudi imaju dovoljno hrane, dobro obrazovanje i dobru skrb, često nedostaje radosti, kao da su ljudi iscrpljeni i obeshrabreni banalnošću svojih života.
Susret sa siromašnom osobom može, paradoksalno, donijeti radost, pa makar samo iskru istinske radosti.
- Obnavljajmo uvijek u sebi čežnju za radošću, koja je tako duboko ukorijenjena u ljudskom biću. Čovjek je, naime, stvoren za radost, a ne za potištenost. Ta radost ne može se zadržati samo za sebe, već da se dijeli i širi. Nakon što je primila anđelovu poruku, Marija je krenula u posjet rođakinji Elizabeti te s njom zapjevala (Luka 1,39-56).
- Poput Isusa, koji je plakao zbog smrti svog prijatelja Lazara (Ivan 11,35), usudimo se i mi zaplakati kada vidimo ljudsku nevolju – nosimo u srcu one koji pate. Stavljajući ih u Božje ruke, ne prepuštamo ih slijepoj i nemilosrdnoj sudbini, nego ih povjeravamo Božjem suosjećanju, jer on ljubi svako ljudsko biće.
- Podupirući one koji pate i plačući s njima, možemo steći hrabrost da se na razborit način pobunimo te se tako suprotstavimo nepravdi, odbacimo sve što prijeti životu i pokušamo pomaknuti stvari s mrtve točke.
Četvrti prijedlog: Radujmo se darovima koje su dobili drugi kršćani
»(Bog nam je obznanio) otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremenâ: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji.« (Efežanima 1,9s.)»Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.« (Psalam 133,1)
Bog je poslao Krista na svijet kako bi u njemu skupio u jedno cijeli svemir, svo stvorenje, kako bi sve okupio u njemu. Bog ga je poslao da poveže cijelo čovječanstvo u jednu obitelj: muškarce i žene, djecu i starce, ljude svakog porijekla, jezika i kulture, pa čak i one iz suprotstavljenih naroda.
Mnogi ljudi čeznu za jedinstvom svih kršćana, kako naše podjele ne bi zamračivale Kristovu poruku o bratstvu svih ljudi. Ne bi li naše jedinstvo kao braće i sestara moglo biti predznak, predokus, jedinstva i mira među svim ljudima?
- Kao kršćani različitih Crkava trebamo se odvažiti i zajedno se okrenuti Kristu te »se smjestiti pod isti krov«, ne čekajući da naše teologije budu u potpunosti usklađene. Poslušajmo poziv koptskog pravoslavnog monaha koji je napisao: »Sama bit vjere jest Krist, kojega nijedna teološka formulacija potpuno ne obuhvaća. Zato je nužno da na početku našeg dijaloga prihvatimo Krista, koji je jedan ... Trebamo početi zajedno živjeti suštinu jedne vjere, bez da čekamo dogovor o načinu izražavanja njezinog sadržaja. Bit vjere, sȃm Krist, temelji se na ljubavi, na daru sebe.« (Matta el-Makine, 1919.-2006.)
- Kako bismo odmah započeli taj proces, možemo prvo zahvaliti Bogu za darove koje su dobili drugi. Tijekom posjeta Lundu u Švedskoj, povodom 500. obljetnice Reformacije, papa Franjo je izrekao sljedeću molitvu: »Duše Sveti, daj nam da prepoznamo darove koje je Crkva primila po Reformaciji«. Potaknuti ovim primjerom, nastojmo prepoznati u drugima vrijednosti koje je njima Bog dao, a koje nama možda nedostaju. Pokušajmo prihvatiti njihovu različitost kao bogatstvo, čak i ako nam ona u početku smeta. Pronađimo u tom daru svježinu i radost.
