U ovo doba marketinga, naučili smo ne vjerovati onima koji nam obećavaju dobre stvari. U ovom kontekstu, novozavjetni izraz «prenositi evanđelje» može nas uplašiti. Neugodno nam je prenositi svoju vjeru drugima, kao da im pokušavamo nešto prodati. I toliko se trudimo poštovati druge da ne želimo odavati dojam kako namećemo svoje vlastite ideje ili kako pokušavamo uvjeravati druge, osobito kada se radi o tako intimnoj temi kao što je vjera u Boga.
No, znamo li doista što Novi zavjet podrazumijeva pod «prenošenjem evanđelja»? U grčkom se ovaj izraz koristi u značenju «objaviti dobre vijesti», netko tko je “evangeliziran” u osnovi je onaj tko je «učinjen svjesnim, obaviješten». Taj se izraz može upotrijebiti da bi se obavijestilo o rođenju, primirju ili ustoličenju novoga vladara. Sam po sebi nema religiozno značenje. A ipak, taj izraz, možda i prečesto, kršćani koriste kako bi opisali najdragocjeniji vid svoje vjere: objavu Kristova uskrsnuća. Ono što je zanimljivo jest da je, postupno, izgubio komplementarni izraz. Ljudi nisu govorili «učiniti nekoga svjesnim Kristova uskrsnuća» nego jednostavno «prenijeti nekome evanđelje». Bilo je to očito da se uštedi vrijeme, ali nedostatak drugoga izraza ima i dublje značenje.
Objaviti Dobru vijest o uskrsnuću za kršćane ne znači govoriti o doktrini koju treba naučiti napamet ili o mudrosti o kojoj treba meditirati. Prenijeti evanđelje prije svega znači ponijeti svjedočanstvo o preobrazbi u čovjeku: zbog Kristova uskrsnuća, počelo je i naše vlastito uskrsnuće. Svojim beskrajnim poštovanjem prema onima koje je susretao (to se vidi u djelima izlječenja koja nalazimo u Evanđeljima), preuzimanjem najnižeg mjesta kako nitko ne bi bio niži od njega (to je smisao njegovoga krštenja), Isus Krist je vratio vrijednost i dostojanstvo svakom čovjeku. I više od toga, Isus je bio s nama u smrti, kako bismo mi mogli biti blizu njega u njegovom zajedništvu s Ocem. Tom «divnom razmjenom» (mirabile commercium, uskrsna liturgija), otkrivamo da nas Bog potpuno prihvaća i prima onakve kakvi smo. Prvi su kršćani to sažimali riječima: «Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati Bogom».
Prenositi evanđelje tako ne znači prvenstveno govoriti nekome o Isusu nego, na puno dubljoj razini, učiniti tu osobu svjesnom vrijednosti koju ima u Božjim očima. Prenositi evanđelje znači prenositi ove Božje riječi koje su odzvanjale pet stoljeća prije Krista: «Dragocjen si u mojim očima, i ja te ljubim» (Izaija 43,4). Od uskrsnoga jutra znamo da Bog nije oklijevao dati sve kako mi nikada ne bismo zaboravili koliko smo vrijedni.
Možemo li nekome «prenositi evanđelje» poštujući njegovu slobodu?
Osvijestiti u ljudima njihovu vrijednost u Božjim očima nije nešto neobavezno. Pavao ide toliko daleko da kaže: «Jao meni ako ne propovijedam radosne vijesti!» (1 Korinćanima 9,16). Za njega je prenošenje evanđelja izravna posljedica njegove vezanosti uz Krista. Po svom uskrsnuću, Krist nas neraskidivo veže s Bogom. Nitko se više ne može osjećati isključenim iz tog jedinstva. A istovremeno, čovječanstvo nakon uskrsnuća više nije rascjepkano, pripadamo jedni drugima.
Ipak, ostaje pitanje: kako možemo prenositi te vijesti ljudima koji ne znaju ništa o Bogu i čini se da ništa ne očekuju od njega? Prije svega, svojom osobnom vezanošću uz Krista. Pavao kaže: «Krista ste obukli» (Galaćanima 3,27). Prenošenje evanđelja zahtijeva da počnemo od sebe. Prije svega, svojim životom, a ne riječima, svjedočimo o stvarnosti uskrsnuća. «Da iskusim Krista i silu njegova uskrsnuća i udio u njegovim patnjama, prilagođavajući se njegovoj smrti, ne bih li kako postigao uskrsnuće od mrtvih» (Filipljanima 3,10-11). Svojom sigurnošću, svojom radošću zbog znanja da smo ljubljeni cijelu vječnost, činimo da Krist postaje vjerodostojnim u očima onih koji ga ne poznaju.
Ima, međutim, situacija kada su riječi nužne. Petar to dobro prikazuje: «Uvijek budite spremni na odgovor svakomu tko vam zatraži razlog nade koja je u vama» (1 Petrova 3,15). Naravno, govoriti o intimnoj ljubavi zahtijeva puno osjetljivosti. Ponekad je teško pronaći riječi, osobito u situacijama kada se vjera brutalno dovodi u pitanje. Isus je to dobro znao i rekao je svojim učenicima: «Kad god vas povedu pred (…) poglavare i oblasti, ne budite zabrinuti kako ćete se i čime ćete se braniti ili što ćete govoriti, jer će vas u taj čas Duh Sveti poučiti što treba reći» (Luka12,11-12).
Budući da se Krist odjenuo u našu čovječnost, a mi smo odjenuli Krista, nikada se ne bismo trebali bojati da nećemo znati što reći. U kršćanskom pozivu da ne biraju one koje ljube, nego primaju svakoga bez diskriminacije, postoji dirljiva velikodušnost, pa i više od toga, on čovjeka približava Kristovu životu. Koliko, kao sluge, možemo, dijelimo svoj ogrtač s onima koje služimo, pomalo poput Isusa koji je, opravši noge svojim učenicima, «skinuo svoj ogrtač» (Ivan13,4). Iznad svega, bezinteresnost naših postupaka govorit će za nas i potvrditi riječi koje govorimo.
