Biblija prikazuje sliku Boga koji je Ljubav i koji želi da ljudi imaju život u punini. Iako nam ovo uvjerenje dolazi po Isusu Kristu, ono se nalazi već u knjigama izraelskog naroda (Stari zavjet). Biblija počinje s pričom o stvaranju, stavljajući u glavnu ulogu Boga koji ne zadržava za sebe ono što ima, nego, naprotiv, želi sve podijeliti s drugim bićima kojima daruje postojanje. Nakon ovoga dolazimo do srca židovske vjere, priče o Bogu koji oslobađa grupu robova i pretvara ih u svoj narod koji je pozvan kvalitetom svoga zajedničkoga života biti znakom Božje prisutnosti i suosjećanja usred svega stvorenog.

Štoviše, Bog nikada ne napušta svoj plan ljubavi. Kad se njegov narod okrene od njega, Bog neprekidno traži načine da ih vrati na pravi put. Uvijek spreman na praštanje i na taj način različit od ljudi (vidi Izaija 55, 6-9), Bog se pokazuje kao «Bog milosrdan i blag, spor na srdžbu, sama ljubav i vjernost» (Psalam 86, 15). No, ako je Bog opisan kao «spor na srdžbu», znači li to da se ponekad može naljutiti? Tijekom putovanja Izraelaca kroz pustinju čitamo da je u nekoliko navrata «planuo Jahvin gnjev protiv naroda» koji je bio neposlušan (Brojevi 11, 33; 11, 1; 12, 9). Osim toga, u proročkim knjigama ponekad vidimo da se ti Božji ljudi katkad protiv grijeha naroda dižu sa žestinom, pa čak i zgražanjem. Danas je, u svakom slučaju, ljudima teško razumjeti kako prijetnje i gnjev mogu ići ruku pod ruku s Bogom milosrđa i praštanja.

Ipak, ne bismo smjeli Božju «srdžbu» gledati kao dijametralno suprotstavljenu njegovom praštanju, već radije kao dvije strane iste medalje. Spomen «srdžbe» ili «gnjeva» koristi se za naglašavanje činjenice da Božja ljubav ne može tolerirati ništa što sprječava ili uništava život, ukratko - ono što nazivamo zlim. Ako Bog uistinu ljubi, ne može ravnodušno gledati kako se toj ljubavi podsmjehuje ili je se odbacuje, jer bi se na taj način morao pomiriti s činjenicom da njegova namjera – dati nam život u punini – neće uspjeti.

Kad nam Biblija donosi riječi koje su očito grube, trebalo bi ih interpretirati kao krik Božjega srca – ili srca njegovog glasnogovornika – koji naglašava posljedice odbacivanja ljubavi koja je, bez obzira na sve, uvijek ponuđena. Daleko od kontradikcije s ljubavlju, ono što se naziva «Božjom srdžbom» jest, paradoksalno, izraz te ljubavi koja je privremeno onemogućena ljudskom slobodom. Ali tada se javlja pitanje: ako je Bog ljubav, ne mora li ta ljubav na kraju prevladati sva opiranja? Pravi problem, znači, nije znati postoji li u Bogu srdžba, nego kako ta srdžba može dostići svoj kraj, eliminirajući zlo bez nasilja nad slobodom drugih.

Omogućuje li nam Evanđelje da riješimo dilemu odbijene ljubavi?

Biblijska vizija Boga naizgled nam postavlja dilemu: s jedne strane, sve što Bog može učiniti jest ljubiti, a s druge strane, ne može tolerirati zlo. Rečeno biblijskim jezikom, božanska se ljubav čini predodređenom za podjelu u dva dijela, milosrđe i srdžbu, a da nijedno od njih nikada ne prevlada.

Iskustva proroka pokazuju put iz ove dileme. Prvi od svih, Hošea, dužan je oženiti se nevjernom ženom. Povrijeđen prijevarom svoje žene, prorok joj prijeti, ali ubrzo shvaća da bi, zbog svoje ljubavi prema njoj, ranivši nju jednako toliko, ili čak i više, ranio sebe. Stoga dolazi do zaključka da je ono što čovjek doživljava kao božansku srdžbu zapravo samo vanjski izraz Božje patnje kad vidi da se njegova ljubav odbacuje.

Prorok Jeremija nastavlja tim putem. Suočen s odbijanjem naroda da posluša upozorenja koja je pozvan navijestiti u Božje ime, Jeremija je razdrt sukobom između tih dviju strana: «Nek oči moje suze rone danju i noću, i neka ne prestanu, jer je strašno slomljena djevica, kći naroda moga, ranom neobično ljutom» (14, 17). Kroz bol i tugu svoga srca, on postaje veza između svojih sunarodnjaka i svoga Boga. Još jedan korak i dolazimo do tajanstvenog lika Božjeg sluge (Izaija 53). Baš poput Jeremije, ovaj nevini lik, poslan od Boga, na sebe uzima patnju koju krivci ne mogu priznati; ali i više od toga, pretpostavljajući da neprepoznata patnja koju im on donosi liječi. To je kao da praštanje može bolje dostići svoj cilj ako ne dolazi odozgo, nego odozdo, ako je izraženo solidarnošću koja se živi među griješnicima, koja ide do samog kraja.

Ovaj nam razvoj daje ključ za razumijevanje Isusove sudbine: «Krist je trpio za vas (…) On koji grijeha ne učini. On koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste.» (1 Petrova 2, 21-24).

U Kristovom daru njegova života stoga naziremo ono što Sveti Ivan, u veličanstvenom kratkom izrazu, naziva «srdžbom Jaganjčevom» (Otkrivenje 6, 16). Ako je «božanska srdžba» drugo ime za muku odbačene ljubavi, tada ta ljubav svoj cilj može postići samo ako u potpunosti pretpostavlja posljedice takvog odbacivanja. Srdžba se stoga mora preobraziti u solidarnost u patnji, postajući neraspoznatljiva od krajnjeg milosrđa. Ne pružajući otpor zlu, Krist ga uvlači u beskraj dobrote. Smrt gubi svoj žalac (vidi 1 Korinćanima 15, 54-57) kako bi postala put u Život.