Voditi dijalog s kršćanima drugih vjeroispovijesti znači naučiti biti partneri, a ne pregovarači. Dijalog nije proces činjenja uzajamnih ustupaka, kao u diplomaciji. Važno je zajedno tragati kako bi se što potpunije otkrilo Kristovo lice, njegova volja za svijet, za Crkvu, za čitavu ljudsku obitelj. Nijedna tradicija ne može tvrditi kako posjeduje sve Kristovo. Kad toga postanemo svjesni, shvaćamo kako trebamo jedni druge da bi Kristovo lice moglo sjati svojim punim sjajem. «Kršćanstvo», rekao je jedan teolog dvadesetog stoljeća, «religija je koja se razlikuje od ostalih po tome što sve promatra s obzirom na riječi ‘ne bez drugih’». Svijetu hitno treba ono što može doći od kršćana koji znaju kako cijeniti svoje darove i učiniti ih zajedničkima. Zato je brat Alois u Pozivu na pomirenje kršćana napisao: « Kako možemo odgovoriti na nove izazove u našim društvima, posebice sekularizaciju i nužnost razumijevanja među kulturama, bez cjeline darova Duha Svetoga položenih u sve kršćanske obitelji?»

Bilo je vremena kada je odnos antagonizma bio značajka svakog susreta između kršćana različitih vjeroispovijesti. Bilo je vrlo malo pravog «dijaloga», a umjesto toga vodili su se «monolozi jednih s drugima». Umjesto traženja dijela istine koji postoji kod drugih, ljudi su težili obraniti suprotno gledište pod svaku cijenu. Na taj su način nastale mnoge karikature i stereotipi, umjetne suprotnosti od kojih i danas teško možemo pobjeći. Sve nas je to dovelo do uzajamnog oslabljivanja, ne samo zato što se zanemaruju darovi drugih, nego i zato što riješenost da se suprotstavimo drugima uzrokuje i interpretaciju vlastite tradicije na način koji je iskrivljuje.

Ako ne pokušam otkrivati druge u onom najboljem što postoji u njima, ne vodim dijalog. Moram naučiti kako slušati. Ne traži se od mene da zaniječem istinu, da se složim sa svim. No, može se dogoditi da sam pozvan priznati da može postojati i drugi način pogleda na problem, drugo ishodište i zaključci koji su također legitimni, druge riječi pri vjerskoj službi. Što sam čvršće uz ono što je bitno, manje ću se bojati prihvaćanja različitih shvaćanja koja ne prijete tom bitnom.

Za partnerski dijalog moramo naučiti ne izgrađivati svoj identitet u izolaciji ili u opreci drugima, nego u odnosu i dijeljenju. To puno više sliči životu!