Osobni put brata Rogera počeo je unutrašnjim pomirenjem. Isus je proglasio i svojim životom izrazio Božju ljubav za svakog čovjeka bez iznimke. Znajući da je Isus povjerio zajednici svojih učenika poslanje da svjedoči Njegovu ljubav i da se tijekom stoljeća ta zajednica raspala na dijelove koji su neosjetljivi ili čak neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima, Roger se još kao mladić pitao što bi trebalo učiniti da se sačuva vjernost tom poslanju. Znao je da sam za sebe nitko ne može riješiti probleme, teološke i druge, koji razdjeljuju Kristovo Tijelo, Crkvu. Istovremeno, suočen sa nužnošću navješćivanja evanđelja, nije mogao ostati pasivan. Zaključio je: počnimo od sebe šireći našu sliku Crkve, otvarajući se prema darovima vjere, nade i ljubavi kako ih žive kršćani drugih tradicija.

Vidimo da je shvaćanje Crkve koje je brat Roger imao posve različito od onog koje ljudi obično imaju. Skloni smo vidjeti kršćanstvo kao krajolik sastavljen od različitih vjeroispovijesti i denominacija koje stoje jedna pored druge i svaka se zaklinje da je prava baštinica Krista. Ali to je ljudsko viđenje varljivo. Viđena Božjim očima, Crkva može biti samo jedna. Ne postoji natjecanje, nego zajedništvo. Svi koji žive u zajedništvu s Bogom po Kristu su pozvani da to zajedništvo žive i jedni s drugima. «Po ovom će svi znati da ste moji učenici:
ako budete imali ljubavi jedni za druge», rekao je Isus (Ivan 13,35)

Zato, umjesto da zamišljamo Crkvu kao mnoštvo zajednica bez međusobnih kontakata, moramo promijeniti svoj način gledanja i doživjeti je kao jedinstvo koje se još stvara (vidi Efežanima 4,15-16). Ako je svaka kršćanska zajednica bolje razvila neke aspekte otajstva vjere, možemo li krenuti prema vidljivom jedinstvu bez da budemo pozorni na darove drugih duhovnih zajednica naše kršćanske obitelji? U Pozivu na pomirenje brat Alois naznačio je neke od tih darova koji su se razvili u Crkvi tijekom stoljeća. Pokušavajući ih otkriti i produbiti pripremamo ujedinjenje koje će Crkvu učiniti transparentnijom evanđelju koje treba navješćivati.

Rođen u protestantskoj obitelji, brat Roger bio je potaknut da se vrati u vrijeme prije podjela u šesnaestom stoljeću i ponovo otkrije veliku katoličku tradiciju. Isto tako, vrlo je rano spoznao blago koje čuva Istočna crkva. Čineći to nikad nije želio prekinuti vezu ni sa kime ili iznevjeriti one koji su vjeru prenijeli njemu. Svaka ideja konverzije, promjene pripadnosti iz jedne denominacije u drugu, bila mu je potpuno strana. Privukle su ga Isusove riječi: «Nisam došao ukinuti, nego ostvariti.» (Matej 5,17) i on je pokušao anticipirati to ostvarenje u svom osobnom životu i u životu zajednice koju je osnovao.

Ovo pomirenje ukorijenjeno u srcu ne smije ostati samo unutrašnja stvarnost. Ako Kristova crkva ne uspostavi vidljivo jedinstvo, kako može pokazati put mira svijetu uvijek izloženom sukobima i podjelama? Sa svoje strane, brat Roger je bio uvjeren da to jedinstvo ne može naprosto biti rezultat teološkog ili diplomatskog dogovora. Prvo i najvažnije, utemeljeno je u molitvi. U Pozivu na pomirenje brat Alois poziva sve kršćane na bdijenje pomirenja koje bi se održavalo jednom mjesečno ili tromjesečno. On to čini kako bi naglasio da je Krist onaj koji nas ujedinjuje pozivajući nas da uđemo u zajedništvo s Njim, Ocem i Duhom Svetim (vidi 1 Ivan 1,3 i Ivan 14,23). Samo takvo zajedništvo sposobno je ovom razdijeljenom svijetu obećati trajno pomirenje.