Trebamo li žaliti zbog svojih grijeha?

Shvativši što je učinio zatajivši Krista, apostol je Petar «gorko zaplakao» (Matej 26,75). Nekoliko tjedana kasnije, na Duhove, podsjetio je stanovnike Jeruzalema kako je sramotno da je Isus, nedužnik, smaknut. «Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i ostalim apostolima: Što nam je činiti, braćo?» (Djela 2,37) Žalost slijedi krivicu kao sjenka koje se teško riješiti.

Žalost ima dva lica. Može nas potopiti u očaj ili dovesti do pokajanja. Razočaravši samoga sebe, Petar je mogao očajavati. Postoji «svjetovna žalost koja rađa smrću». No spomen na Kristovu ljubav prema njemu obraća Petrove suze u «žalost po Božju koja rađa neopozivo spasonosnim obraćenjem» (2 Korinćanima 7,10). Žalost mu je bila prolazno stanje, uska vrata koja vode u život. Žalost pak, koja vodi u smrt, mučno je kajanje onih koji vjeruju samo vlastitim mogućnostima. Kada su te nedostatne, oni se počnu prezirati ili čak sami sebe mrziti.

Možda se bez tuge nije moguće pokajati. No razlika između to dvoje je neizmjerna. Pokajanje je dar Božji, skriveno djelovanje Duha Svetoga što privlači čovjeka k Bogu. Ne treba mi Bog da bih žalio zbog svojih pogrešaka, to mogu i sam. Žalovanje nas usredotočuje na nas same. Pokajanje nas, pak, okreće k Bogu, daje nam zaboraviti sebe i predati se njemu. Žaljenje ne ispravlja učinjene pogreške, ali Bog, kad mu dođem u pokajanju «kao maglu rastjeruje moje opačine» (Izaija 44,22).

«Zgriješiti» znači «promašiti cilj». Kako nas je Bog stvorio da živimo s njim u zajedništvu, grijeh je odvajanje od Boga. Žaljenje nas nikako ne može osloboditi od te udaljenosti od Boga. Vodi li nas daljnjem povlačenju u same sebe, može nas odvesti još dalje od Boga i tako još otežati grijeh! Isus je to opisao ponešto zagonetnim riječima, grijeh je «što ne vjeruju u mene» (Ivan 16,8). Korijen grijeha, jedini grijeh u najdubljem smislu riječi, je nedostatak povjerenja, neotvaranje ljubavi Kristovoj.

Jednoga je dana neka žena došla Isusu. Plakala je i oprala mu noge svojim suzama. Dok su drugi bili zgranuti, Isus je razumio i divio joj se. Žaljenje zbog grijeha koje je počinila nije tu ženu paraliziralo. Ona je imala povjerenja i više nije mislila na sebe. I Isus reče: «Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo» (Luka 7,47). Po tim riječima ona nije imala što žaliti. Tko može žaliti što je puno ljubio? Po milosti Božjoj, naši nas grijesi mogu navesti da više ljubimo. I tada se žalost treba okrenuti u zahvalnost: «Svagda i za sve zahvaljujte Bogu» (Efežanima 5,20).

Što je istočni grijeh?

Od kada se pojavio život, postoji i zagonetka smrti. U životinjskom se svijetu smrt može činiti prirodnom, no za ljude je ona uvijek bila pitanje. Zašto oni koje ljubimo moraju zauvijek otići? Mi želimo sretno živjeti, bez da naša sreća odjednom prestane. Tako je od početka vremena čežnja za sretnim životom poticala različite slike «zlatnih vremena» kada je «sve još bilo na svome mjestu». Priče na tu temu nastoje objasniti kojom se greškom javila smrt.

I Biblija crpi iz tih tradicija. Knjiga Postanka počinje slavljenjem izvorne dobrote stvorenja (poglavlja 1 i 2). Zatim postavlja životne probleme, osobito smrt i bratoubilačko nasilje, u vezu s pogreškama počinjenim na početku (poglavlja 3 i 4). No zapanjujuće je u toj biblijskoj pripovijesti da su ti istočni grijesi jednaki kao naši: odbijanje povjerenja u Boga, izricanje polu-istina kako bismo sebe opravdali, pripisivanje svojih krivica drugome, odbijanje preuzimanja odgovornosti za svoja djela. Bez da odgovara na pitanje zašto zlo postoji, Knjiga Postanka predaje odgovornost svakom čitatelju. Mi smo Adam ili Eva, Kain i Abel.

U Novom Zavjetu istočni grijeh dobiva nešto određeniji pojam. Za apostola Pavla, Adam predstavlja jedinstvo ljudskog roda i Adamova greška znači da, što se grijeha tiče, među ljudima nema razlike: «Svi su pod grijehom, kao što je pisano: Nema pravedna ni jednoga» (Rimljanima 3,9-10). No Pavao se bavi Adamom jer mu to daje mogućnost govoriti o utjecaju Kristovu, koji je jednako tako sveopći, još i više nego zaraznost grijeha: «Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu» (Rimljanima 5,15).

Govor o istočnom grijehu je tako način da se kaže da je spasenje sveopće prije nego osobno. Krist nije došao pokupiti nekolicinu iz zloga svijeta, već spasiti čovječanstvo. Svi su grješnici, praznih ruku pred Bogom. No Bog pruža svima dar svoje ljubavi. «Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio» (2 Korinćanima 5,19). Krist je donio «svim ljudima opravdanje i život» (Rimljanima 5,18). Nitko po svojim vlastitim snagama ne može naći izlaz iz slijepih ulica koje su sudbina sveg čovječanstva. No po Kristu je čovječanstvo spašeno i tako svi mogu to spasenje primiti u svoj život.

Isus se na istočni grijeh osvrnuo na svoj način: «Iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva...» (Marko 7,21). Ipak on nije puno osuđivao, on je bio samilostan. Postavši svjesni da svaki čovjek trpi od rana grijeha, možda i mi postanemo milosrdniji. Nasljedujući Krista, pozvani smo prije svega liječiti, a ne nemilosrdno optuživati. To nije pitanje podcjenjivanja ozbiljnosti zla, već znanja da ne postoji grijeh kojeg Krist nije došao ukloniti dajući svoj život na križu.

Pismo iz Taizéa: 2003./5