TAIZÉ

Portret

Sveti Irenej iz Lyona

 

Pismo iz Cochabambe u jednoj se primjedbi odnosi na riječi koje je napisao Irenej iz Lyona: «Iz svoje beskrajne ljubavi, naš gospodin Isus Krist je postao ono što smo mi, kako bismo mi postali u potpunosti ono što je on.»

Irenejeva osobnost je osobito fascinantna jer nas on toliko približava prvim kršćanskim vjernicima. Rođen je u drugom stoljeću i odrastao u gradu Smirni, na zapadnoj obali današnje Turske, gdje je slušao poučavanje postarijeg biskupa Polikarpa. Polikarp je pak bio učenik apostola Ivana. Kasnije je Irenej postao drugi biskup Lyona, u Francuskoj, nedaleko Taizéa.

Irenej je bio jedan od prvih crkvenih učitelja koji je svoje ideje predstavio sustavno. Njegov najvažniji sačuvani tekst, pet knjiga Protiv hereza, težak je za čitanje. Pa ipak, možemo naslutiti da je htio izraziti ideje koje su i za nas važne. U samome srcu njegove vjere bilo je da je nevidljivi, nespoznatljivi Bog koji je sve stvorio toliko volio čovječanstvo da je postao čovjek poput nas. Postajući čovjek, Isus, Bog je želio sa svakim čovjekom podijeliti svoj vlastiti vječni život tako da naša krhka, proturječna ljudska priroda ne bude nadvladana ili razorena, nego potpuno ispunjena. Sve što jesmo, od početka je namijenjeno punini koja nadilazi sve što možemo zamisliti, u zajedništvu i kroz zajedništvo s Bogom.

Irenej je napisao jednu vrlo dojmljivu i često citiranu rečenicu: «Život u čovjeku je slava Božja, čovjekov život je Božja vizija.» Drugi prijevod kaže: «Božja je slava živi čovjek; a čovjekov se život sastoji u prihvaćanju Boga» (Protiv hereza, knjiga 4, 20,7). Ono što je tako privlačno u Irenejevim zapisima ta je primjedba o «životu», jer zasigurno svaki čovjek želi biti istinski živ i otkriti načine da živi istinitije i punije. Ako danas toliki govore o «otuđenju» i «besmislu», to je upravo zbog svijesti da postoji nešto bitno što nedostaje u životu, nešto što treba tražiti iznad ili, bolje, umjesto trenutačnih zadovoljstava koja nude današnja potrošački orijentirana društva. Mi smo pozvani dijeliti život koji je, jednostavno, ljubav koju Bog želi dijeliti s nama, kako je često govorio brat Roger: «Bog može samo dati svoju ljubav».

Ljubav, za Boga kao i za nas, uvijek znači davati sebe. Stoga je, za Ireneja, Božić bio ključ smisla života, ne samo prekrasna priča o rođenju djeteta: «Dogodilo se da je Riječ Božja postala čovjekom, a On koji je bio Sin Božji, postao je Sin Čovječji, da bi čovjek bio preuzet u Riječ, i posvojen, mogao postati sin Božji» (Protiv hereza, knjiga 3, 19,1). Ovo, naravno, zvuči posve nemoguće. Svaka definicija Boga osuđena je na to da zaključimo kako je Bog potpuno različit, drugačiji od nas ili bilo čega što možemo zamisliti. Isto tako, svaka definicija koja pokušava objasniti što znači biti čovjek, gotovo će se sigurno dotaknuti naših ograničenja, siromaštva i krhkosti, kao i naše smrtnosti koja je izazov svakoj potrazi za konačnim smislom.

U podlozi Irenejeve misli je vrlo jednostavna, a ipak zadivljujuća rečenica s početka Ivanovog Evanđelja: «Riječ je tijelom postala». Ili kako to Irenej kaže: «Jedini pravi i snažan učitelj, Riječ Božja, naš Gospodin Isus Krist, iz svoje je beskrajne ljubavi postao ono što smo mi, kako bismo mi postali u potpunosti ono što je on» (Protiv hereza, knjiga 5, predgovor). Prvi su kršćani vrlo jasno shvaćali jedinstvo svega. Kao ljudi, mi smo jedno s čitavim materijalnim svijetom. Sve što postoji stvoreno je i jest po Božjoj ljubavi, ljubavi stvoritelja svih stvari. Čin premošćivanja ogromnog raskoraka između Boga i fizičkog svijeta, davanje ljudima života kao što je njegov, nije bio slučajan; bio je to plan i namjera božanske Ljubavi od samog početka. To znači da smo, ovakvi kakvi smo, ljubljeni zbog onoga što možemo postati u zajedništvu koje nam Bog nudi. Dijeleći svjetlost Božje vječne ljubavi, otkrivamo da smo svi doista stvoreni za život kakav nikad nismo mogli zamisliti.

Obnovljeno: 25. srpnja 2008