Prije no što je postala riječ vjere, teologije i katekizma, «Crkva» je biblijska riječ. Ono što slijedi nije razmatranje o Crkvi, nego pokušaj otkrivanja kako su čitatelji Novog zavjeta shvaćali tu riječ, u nadi obnavljanja nečega od njezine prvobitne svježine.

Riječ ekklesia se više od dvjesto puta pojavljuje u grčkoj Bibliji koju je čitala većina kršćana prvih stoljeća. Ono što nas može iznenaditi činjenica je da se u Starom zavjetu pojavljuje gotovo isto onoliko puta koliko i u Novom. U grčkoj verziji Starog zavjeta, ekklesia znači skup ili okupljanje Božjeg naroda.

U Novom zavjetu, ekklesia znači lokalnu zajednicu svih kršćana. No, ima zanimljivih iznimaka. Luka, autor trećeg Evanđelja i Djela apostolskih, upotrebljavao ju je i za gradsko vijeće (vidi Djela Apostolska 19,23-40). Ekklesia tako nije bila isključivo rezervirana za religijsku upotrebu. Ta se riječ može odnositi na život grčkih gradova s njihovim vijećima koja su se sastajala kako bi raspravljala o javnim pitanjima.

Druga je iznimka da, čak i u Novom zavjetu, ekklesia može označavati starozavjetni Božji narod. Stjepan je ljude koji su se u divljini okupili oko Mojsija nazvao ekklesia (Djela Apostolska 7,38). I Poslanica Hebrejima navodi stih iz Psalma 22: «Usred skupštine (ekklesia) ću ti pjevati hvale» (Hebrejima 2,12). Bismo li to trebali prevesti «usred skupštine» ili «usred crkve». Psalam govori o zajednici Izraela. No, budući da Poslanica Hebrejima te riječi stavlja u usta Uskrslog Krista, one se odnose i na Crkvu.

Biblijska uporaba tako ujedinjuje ono što mi težimo razgraničiti. Primjer Poslanice Hebrejima poziva nas da dopustimo starozavjetnim spisima govoriti o Crkvi Novoga zavjeta. Tako značenje riječi ekklesia postaje šire. Konkretno, njezina uporaba u Psalmima daje joj glazbenu dimenziju. Ekklesia postaje zajednica koja slavi, okupljena u zajedništvo Kristovom pjesmom.

Riječ ekklesia česta je u Djelima apostolskim, no iznenađuje što je ne nalazimo u prvim poglavljima. Zajednica koja nastaje na Duhove ne naziva se ekklesia. Tekst jednostavno govori o «svim vjernicima» (Djela 2,44). Zatim se pojavljuje riječ plêthos (Djela Apostolska 4,32), koja se može prevesti kao «mnoštvo vjernika». No, izvanbiblijske su paralele dovele proučavatelje do spoznaje da se plêthos može odnositi na zajednicu. Riječ se ponekad prevodi kao «skupština» ili «plenarna skupština» (npr. Djela Apostolska 6,2), no to nije pravi sinonim riječi ekklesia. Plêthos, poput drugih skupina koje tada postoje u Jeruzalemu, zajednica je sa svojim pravilima članstva, propisima i vođama.

Tako Djela Apostolska svjedoče činjenici da se riječ ekklesia nije isključivo upotrebljavala u značenju kršćanskih zajednica. Iz pisama sv. Klementa, rimskog biskupa i sv. Ignacija, antiohijski biskupa, saznajemo kako su obje riječi, ekklesia i plêthos, koegzistirale bar do početka drugog stoljeća. No koje je osobite karakteristike kršćanskih zajednica riječ ekklesia naglašavala? I zašto je na kraju prevladala? Djela apostolska sugeriraju da je to imalo nekakve veze s apostolom Pavlom, budući da je riječ dobila svoju ulogu istovremeno sa samim Pavlom (Djela Apostolska 8). To potvrđuju i Pavlove poslanice, u kojima je riječ ekklesia osobito česta.

Zašto je Pavao preferirao riječ ekklesia? Ta riječ sadrži glagol «zvati». Dok se plêthos odnosi na zajednicu kao takvu, ekklesia, u grčkom svijetu kao i u Bibliji, znači zajednicu koja je zajedno sazvana, skupština. Čini se da Pavao svaki put kad kaže ekklesia, implicira «poziv» ili «zvanje». Za njega su «Crkva Božja» «pozvani da budu sveti» (1 Korinćanima 1,2), oni koji su «pozvani u zajednicu» Krista (1 Korinćanima 1,9).

Pola stoljeća kasnije, pišući kršćanima Smirne, Ignacije Antiohijski prvi put opisuje ekklesia kao «katoličku», drugim riječima univerzalnu. «Gdje se god pojavi biskup, ondje je zajednica (plêthos), baš kao što je katolička crkva ondje gdje je Isus Krist (ekklesia).» Kršćani formiraju konkretne zajednice. No za Ignacija, baš kao i za Pavla, najljepša je riječ «crkva», zato što u toj riječi naglasak nije na službi u zajednici, nego na univerzalnom pozivu Kristova evanđelja. A pridjev «katolička» implicira da jedno te isto evanđelje, svugdje i uvijek, poziva na jedno zajedništvo u Kristu.