Pismo iz Calcutte navodi ovaj tekst Doroteja iz Gaze na 4. stranici:
«Zamisli da je svijet krug, da je Bog središte, a koncentrični krugovi su različiti načini na koje ljudi žive. Kad oni koji žele prići bliže Bogu idu prema središtu kruga, dolaze bliže jedni drugima i, istovremeno, Bogu. Što bliže prilaze Bogu, bliži su jedni drugima. I što bliže prilaze jedni drugima, prilaze bliže Bogu.» (Upute VI.)
Sin imućene obitelji, vrlo kultiviran, koji je toliko volio čitati da je ponio svoju knjižnicu u samostan, kao mladić je Dorotej ušao u zajednicu Abba Serid blizu Gaze u Palestini. Postao je duhohni sin Barsanuphiusa i Ivana, dvojice mislilaca poznatih po dubini svoje korespondencije. Ovi ’veliki starci’, kako ih naziva redovnička tradicija, ublažili su njegovu apsolutnu želju za kontemplacijom i u tu mu svrhu sugerirali da sagradi bolnicu za bolesne i starije redovnike. Iskustvo ga je postupno dovelo do toga da ostavi svoju imovinu, svoje knjige, svoju bogatu odjeću. Postao je glavni njegovatelj bolnice koju je sagradila i platila njegova obitelj.
Njegova prepiska s Barsanuphiusom poznata je po ’ugovoru’ koji su sklopili: Barsanuphius će na sebe preuzeti Dorotejove grijehe (imao je problema s kontrolom emocija) pod uvjetom da se Dorotej suzdrži od oholosti, zlobnog ogovaranja i nepotrebnih riječi. U jednom trenutku sumnje, kada je razmišljao o napuštanju samostana, primio je ove riječi od Barsanuphiusa koje su ga prosvijetlile: «Kao sidro broda, tako će molitve onih koji su ovdje biti za tebe». Iz tih se teškoća rodila jaka privrženost zajedničkom životu i sigurnost da molitva drugih može podržati poziv za cijeli život.
Sjećao se kako su ga ta dvojica «staraca» osjećajno pratila kada je, nakon njihove smrti, osnovao svoju vlastitu zajednicu u blizini svoga prvog samostana. Za one koji su mu se ondje pridružili, napisao je ’Upute’ koje su došle i do nas. Karakteriziran realističnim stavom koji ne traži nemoguće, predložio je život sačinjen od miroljubivog samoodricanja, bez pretjeranosti i u čvrstom zajedništvu. Za njega, zajednica čini pravo tijelo u kojem svaki član obavlja određenu funkciju. Samoća redovnika ne uključuje izolaciju. Napisao je «Trebali bismo činiti ono što se govorilo o Abba Anthonyju: skupljao je i zadržao dobro koje je vidio u svakome koga je posjećivao – od jednoga nježnost, od drugoga poniznost, od trećega ljubav prema samoći. Na taj način u sebi je imao kvalitete svake od tih osoba. Tako bismo i mi trebali činiti, i u tu svrhu posjećivati jedni druge.» (Pismo 1, 181).
Dorotej je u mudrost pustinje uključio značajan doprinos poganske mudrosti. Osobito je inzistirao na ulozi osobne savjesti, božanske iskre u svakome i definirao je vrlinu na aristotelovski način kao «tlo između preobilja i manjka».
Dorotej je istaknuo «poštovanje zapovijedi», jedinu stvar koja može donijeti milost primljenu krštenjem korijenima zla u nama te «otvorenost srca» prema osobi koja nas prati. Osobito je osuđivao redovničku oholost, asketsko natjecanje među redovnicima i stavio poniznost u središte duhovnog života. Savjet koji je dao svojim redovnicima: da se odupiru iskušenjima bez rigidnosti, nego s mirnoćom i nježnošću i danas je ostao potpuno relevantan. U vrijeme kada se mnogi osjećaju paralizirani strahom od pogreške ili sumnjom, ove ohrabrujuće riječi Doroteja treba još jednom čuti: «U trenucima iskušenja ostani strpljiv, moli i ne pokušavaj pobijediti riječi onoga tko te iskušava ljudskim razumom. Abba Peomen je to znao i tvrdio da je savjet ‘ne brinite se za sutrašnji dan‘ (Matej 6,34) namijenjen nekome tko je u iskušenju. S uvjerenjem da je ovo istina, napusti svoje vlastite misli, koliko god one bile dobre, i zadrži čvrstu nadu u Boga ‘koji može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti’ (Efežanima 3,20).» (Pismo 8, 193.)