Tumačenje biblijskih tekstova

Isus reče: »Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.« (Ivan 6,48–58)

Nakon što je Isus veliku gomilu nahranio kruhom, ljudi su uvidjeli da je to znak. U Isusu su vidjeli novog Mojsija koji je čudom mane – kruhom s neba – osigurao život Božjeg naroda u pustinji. Kažu Isusu: »Daj nam uvijek toga kruha!« (6,34) Ali Isus odgovara: »Ja sam kruh života.« (6,35) Zatim dugo govori, prekinut dvaput pitanjima onih koji su ga slušali (st. 35–58). Iznenađujuće, glagol »jesti« je potpuno odsutan u prvom dijelu govora (st. 35–47). Nije jelo ono što daje život, već približavanje Isusu i vjera u njega: »Tko god mi dođe, nikad više neće ogladnjeti i tko vjeruje u mene, nikada više neće ožednjeti.« To je potaknulo svetog Augustina da kaže: »Vjerujte i jeli ste.«

Druga polovica Isusova govora (st. 48–58) započinje poput prve: »Ja sam kruh života.« Međutim, glagol »vjerujem« sada nedostaje, a čini se da njegovo mjesto zauzima glagol »jesti« koji se ponavlja deset puta. Rečenica na kraju prvog dijela: »Tko vjeruje ima život vječni« (st. 47) postaje na kraju drugog dijela: »Tko jede ovaj kruh, živjet će vječno.« Što znači ova promjena iz vjerovati u jesti? Hrana ne zamjenjuje vjerovanje, već produbljuje njegovo značenje.

Jedi i umri – jedi i živi: ovo je Isusova alternativa. Ljudi koji su jeli manu u pustinji su umrli, baš kao što ćemo i mi koji jedemo svoj kruh svagdašnji jednoga dana umrijeti. No, postoji još jedan kruh: »Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.« Je li to samo divan san? Isus tada nastavlja s govorom o nečemu vrlo različitom od sna, on najavljuje svoju smrt: »Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« Njegovi slušatelji ne znaju o čemu govori. Šokirani su njegovim riječima: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?«

Umjesto da ublaži ovaj skandalozni jezik, Isus ide još dalje: »Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!« U knjizi proroka Ezekiela, riječi »najedete mesa i napijete krvi« (Ezekiel 39,17) su izraz krajnjeg nasilja. Pijenje krvi još je gore od njezina prolijevanja: ono znači prisvajanje životne energije mrtve osobe. Zbog toga zakon zabranjuje konzumaciju krvi, čak i životinjske: »Ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest krv.« (Postanak 9,4) Isus zna da će trpjeti ekstremno nasilje koje će ga uništiti. Zna, također da će to nasilje biti poraženo njegovom smrću. Nasilje ne može učiniti ništa protiv njegove ljubavi: njegova krv će biti prolivena, ali on daje svoju dušu, svoj život, tako da čovječanstvo može živjeti.

Možemo li, hoćemo li jesti njegovo meso i piti njegovu krv? Svatko tko je upoznat s kršćanskim bogoslužjem prepoznaje aluziju na Euharistiju, obrok kojim zajednica vjernika zahvaljuje na Isusovom dolasku i prima ga riječima: »Blagoslovljen onaj koji dolazi!« Jedna od razlika kršćanskog bogoslužja u usporedbi s liturgijom izraelskog hrama jest njegovo nenasilje. Vjernici ne jedu meso žrtvovanih životinja, nego jednostavni kruh. Kontrast je vrlo upečatljiv: nasilni jezik: »Jedi, ovo je moje tijelo« preveden je u mirnu, gotovo rajsku praksu, u bogoslužje s kruhom i vinom.

Jedi i umri – jedi i živi: želimo jesti kako ne bismo umrli. Isus pristaje na smrt da bismo mi mogli jesti. U svakoj Euharistiji slavimo ovaj preokret: Nasilje je uništilo Isusa, ali on se predaje iz ljubavi. Mi ga možemo »konzumirati« kao kruh. No, kad primimo taj kruh u sebe, on postane dio našeg tijela, živi kruh koji je Krist, čini nas njegovim dijelom. Onaj koji živi s nama dijeli svoj život: »Tko me pojede, živjet će po meni.«

 Isus je učitelj kojeg treba slušati i primjer koji treba slijediti: Što se mijenja kada on postane moj život?

 Kojih nas žudnji i strahova da nam nešto nedostaje kruh života može osloboditi?