Dijete čvrsto drži komad drveta u ruci. No, javlja mu se misao u glavi: drvo će na kraju strunuti. Sada je zgrabio kamen, ali zna da je kamen, također, osuđen na raspadanje. Evo i željeznog predmeta. Konačno vjeruje da ima nešto što će odoljeti razgradnji. Kao dijete, Pierre Teilhard de Chardin, rođen 1881., imao je slično iskustvo. Tražio je nešto što bi moglo odoljeti smrti.
Nakon što je postao isusovac i svjetski poznati znanstvenik, razvio je viziju kršćanske vjere koja je uzimala u obzir senzibilitet muškaraca i žena njegova vremena, svjesnijih svoje moći da
promijene svijet, ali istovremeno zabrinutijih mogućnošću univerzalne smrti.
Teilhard je znao da je za veliki broj njegovih suvremenika, ono što je stvarno jest vidljivi svijet. Govoreći o Bogu na način koji ne uzima u obzir ovu činjenicu znači nesvjesno poticati nevjeru. On je vjerovao da Bog ovaj svijet shvaća ozbiljno i da, isto tako ga uzimajući zaozbiljno, kršćani će utjecati na to da lik Krista postane stvaran u očima njihovih suvremenika. Kada je Teilhard pogledao stvarnosti u lice, nije vidio smrt, nego Uskrslog Krista, koji je u solidarnosti s ovim svijetom. Za njega Uskrsli Krist nije bio konkurencija svijetu, nego onaj koji mu jedini daje budućnost. To je zato što Teilhard ima sposobnost ujediniti gdje ostali ne znaju drugo, nego vidjeti suprotnosti i razlike. Na taj način je ponovno otkrio duh u kojem su neki rani kršćani vidjeli kršćanstvo. Na primjer, sv. Irenej, lijonski biskup iz drugoga stoljeća, ni u jednom trenutku nije ni sanjao suprotstavljanje stvorenog svijeta i života u vječnosti s Bogom. Ove riječi Teilhardova suvremenika, filozofa Mauricea Blondela, pomažu nam razumjeti Teilhardovu zabrinutost: «Ljudi se boje zbunjenosti, no trebamo se bojati nedovoljnog ujedinjavanja.... Zapravo, upravo onda kad ne znamo kako ujediniti počinjemo se bojati zbunjivanja. Ako se danas prečesto sveopći život čovječanstva povlači iz kršćanstva, tomu može biti tako jer smo prečesto iskorijenjivali kršćanstvo iz najdublje utrobe čovjeka.» (Citirao Henri de Lubac Teilhard posthumno.)
Teilhard je htio omogućiti svojim suvremenicima da uoče «intimnu vezu koja postoji između Kristove pobjede i uspjeha onoga što ljudi s naporom teže izgraditi ovdje na zemlji.»
U Svetome pismu nije otkrio ono što obezvrjeđuje zemaljske zadaće, nego ono što im daje kontinuiranost. On nije ljudski rad vidio, kao što je često slučaj, kao «kaznu», nego kao ispunjenje. To ne znači da je Teilhard zamjenjivao zemaljski uspjeh i Božje kraljevstvo. Znao je da darovana i nezaslužena Božja aktivnost mora sve preobraziti. No, ono što Bog preobražava je zaista ovaj svijet.
Ako postoji nešto gdje se nekoliko Teilhardovih velikih misli potvrđuje, onda je to Euharistija. Što će se dogoditi s kruhom i vinom, «plodom zemlje i rada ruku čovječjih»? Postat će Tijelo i Krv Kristova. To hoće reći da oni imaju neočekivanu budućnost koju si ne mogu sami dati. Možemo shvatiti kako je Teilhard mogao napisati: «U stvarnosti, nije osjećaj kontingencije stvorenog svijeta, nego osjećaj međusobnog upotpunjavanja svijeta i Boga koji daje život kršćanstvu.»
