«Bog za vas pripravlja budućnost mira, a ne nesreće; Bog vam želi dati budućnosti i nadu [1].»

Mnoštvo ljudi danas teže budućnosti mira, čovječanstvu oslobođenom prijetnjama nasilja.

Ako su neki obuzeti nespokojem zbog budućnosti koji ih koči, ima širom svijeta i domišljatih mladih koji stvaraju.

Ti se mladi ne daju uvući u vrtlog mrzovolje. Oni znaju da nas Bog nije stvorio da budemo pasivni. Za njih život nije podložan hiru sudbine. Oni su svjesni: čovjeka mogu oduzeti skepticizam ili razočaranje.

Ti mladi svom dušom nastoje pripraviti budućnost mira, a ne nevolje. I više no što su toga svjesni, oni svoj život čine svjetlom koje oko njih sjaji.

Neki su nositelji mira i povjerenja na mjestima napetosti i sukoba. Oni ne sustaju ni kad kušnje i neuspjesi pritišću njihova ramena [2].

U Taizéu tijekom ljetnih večeri, pod nebom ispunjenim zvijezdama, kroz otvorene prozore čujemo mlade. Zapanjuje nas njihova brojnost. Oni traže, oni mole. A mi si govorimo: njihove čežnje za mirom i povjerenjem su kao ove zvijezde, mala svjetlila u noći.

Živmo u vrijeme kada se mnogi pitaju: što je vjera? Vjera je posve jednostavno povjerenje u Boga, prijeko potrebni polet povjerenja opetovano zamahivan tijekom života.

U svima se mogu javiti sumnje. Zbog njih ne treba brinuti. Prije svega želimo slušati što nam Krist šapuće u našim srcima: «Oklijevaš li? Duh Sveti prebiva zauvijek u tebi [3].»

Neki iznenađeno otkrivaju: Božja se ljubav može rastvoriti i u srcu potresenom sumnjama [4].

U Evanđelju su jedne od prvih Kristovih riječi: «Blago jednostavnima srcem [5]!» Da, blago onima koji napreduju prema jednostavnosti, jednostavnosti srca i jednostavnosti života.

Jednostavno srce teži živjeti u sadašnjem trenutku, primati svaki dan kao Božje danas.

Ne prozire li se duh jednostavnosti u spokojnoj radosti i veselju?

Jednostavno srce ne umišlja si da samo po sebi sve razumije. Ono si kaže: što ja slabije proničem, drugi razumiju bolje i pomažu mi nastaviti put [6].

Pojednostavljivanje vlastitog života daje nam dijeliti s najnevoljnijima, olakšavajući patnju bolesti, siromaštva, gladi... [7]

I naša je osobna molitva jednostavna. Mislimo li da je za molitvu potrebno mnoštvo riječi [8]? Ne. Nekoliko riječi, nekad nevještih, dostaje kako bi sve predali Bogu, naše strahove kao i naše nade.

Predajući se Svetome Duhu, naći ćemo put koji vodi od nespokoja k povjerenju [9]. I kažemo mu:
«Duše Sveti, daj nam
uvijek se okretati tebi.
Tako često zaboravljamo da ti u nama prebivaš,
da ti u nama moliš, da ti u nama ljubiš.
Tvoja je prisutnost u nama povjerenje
i trajno praštanje.»

Da, Duh Sveti užiže u nama iskru. Ma kako slabašna, ona u našim srcima budi želju za Bogom. A već je jednostavna želja za Bogom molitva.

Molitva nas ne udaljuje od briga svijeta. Naprotiv, ništa nije odgovornije od molitve: što više živimo posve jednostavnu i skromnu molitvu, više smo vođeni ljubiti i to kazivati svojim životom.

Gdje pronaći jednostavnost nužnu za življenje Evanđelja? Jedna nam Kristova riječ to pojašnjava. Jednoga dana on reče svojim učenicima: «Pustite dječicu i ne priječite ih k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko [10].»

Tko će dovoljno reći ono što neka djeca mogu prenositi svojim povjerenjem [11]?

Stoga bismo htjeli Boga moliti: «Bože koji nas ljubiš, učini nas poniznima, daj nam veliku jednostavnost u našoj molitvi, u ljudskim odnosima, u primanju drugih...»

Isus Krist nije došao na zemlju kako bi nekoga osudio već kako bi ljudima otvorio putove zajedništva.

Dvije tisuće godina Krist ostaje prisutan po Duhu Svetom [12], i njegova otajstvena prisutnost postaje opipljiva u vidljivom zajedništvu [13]: ona ujedinjuje žene, muškarce i mlade pozvane na zajednički napredak bez međusobnog razdvajanja [14].

No tijekom povijesti kršćane su potresli mnogi udari: javile su se podjele među onima koji se doduše pozivaju na istoga Boga ljubavi.

Ponovno uspostavljanje zajedništva je danas nužno i ne može se odgađati za kasnije, za dovijeka [15].

Hoćemo li učiniti sve kako bi se kršćani probudili duhu zajedništva [16]?

Ima kršćana koji, ne čekajući, već žive u međusobnom zajedništvu tamo gdje se nalaze, posve skromno, posve jednostavno [17].

Po svom vlastitom životu oni žele Krista činiti prisutnim za mnoge druge. Oni znaju da Crkva ne postoji zbog sebe već zbog svijeta, kako bi u njem položila kvasac mira.

«Zajedništvo» je jedno od najljepših imena Crkve: u njoj ne može biti uzajamnih grubosti već samo jasnoća, dobrota srca, milosrđe... i mogu se otvarati vrata svetosti.

U Evanđelju nam se daje otkriti ta iznenađujuća stvarnost: Bog ne uzročuje ni strah ni nespokoj. Bog ne može nego nas ljubiti.

Prisutnošću svoga Svetoga Duha Bog dolazi preobraziti naša srca.

I u posve jednostavnoj molitvi možemo naslutiti kako nikada nismo sami: Duh Sveti podržava u nama zajedništvo s Bogom, ne samo na trenutak, već ravno u život koji ne prestaje.