On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja - proglašen od Boga Velikim svećenikom po redu Melkisedekovu. (Hebrejima 5,7-10)

Mi nemamo sliku Isusa kao osobe koja je uznemirena, nego kao nekoga tko je znao smisao i svrhu svoga života. U Evanđelju po Ivanu Isus kaže: «Ja znam odakle sam došao i kamo idem» (Ivan 8,14). Često je oslobađao sve one koji su mu došli puni straha i tjeskobe. Govorio bi svojim učenicima i onima koje je susreo: «Ne bojte se».

Zato je iznenađujuće čitati kako je Isus «sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti». Budući da je Sin Božji, koji je živio u stalnom zajedništvu s Ocem, je li moguće da je Isus iskusio patnju? Ovaj tekst, čini se, to potvrđuje, Isus se morao boriti kako bi slobodno prihvatio Božji plan u svom životu. To nimalo ne umanjuje Isusovu veličinu. U stvari, to je ono što ga čini bližim nama. Isus je Sin Božji, ali također je sin čovječanstva.

Isus nije samo doživljavao tjeskobu u Getsemanskom vrtu i u času smrti na križu, nego i u drugim trenucima svog života. U Evanđelju po Luki Isus već predviđa patnju koju će morati pretrpjeti: «Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!» (Luka 12,50). Ivanovo Evanđelje nam govori da je pred grobom svoga prijatelja Lazara Isus bio «potresen u duhu i uzbuđen» (Ivan 11,33). Ova se borba pojačava dok ne dosegne trenutak na križu gdje Isus zavapi: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?» (Matej 27,46).

U Isusu «Riječ tijelom postade i nastani se među nama» (Ivan 1,14). To je ono što kršćani nazivaju otajstvom utjelovljenja. Kao što autor Poslanice Hebrejima kaže: Isus «je morao u svemu postati braći sličan i sestrama. (...) U čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.» (Hebrejima 2,17-18). To je poruka nade. Osoba koja doživljava tjeskobu i nevolju više nije sama. Bog je s njom u svakom trenutku.

Svojim nas životom Isus uči kako su brige i nevolje dio postojanja. Danas je poruka, koju primamo na mnogo različitih načina, da je sreća život bez problema, stanje blagostanja koje moramo postići pod svaku cijenu. Kada razmotrimo svoju ljudsku egzistenciju, ništa se ne čini daljim od istine. Život je lijep, ali je također kompliciran. Kako bismo pristali na ono što naš život jest, kako bismo prihvatili čak i one dijelove našeg života koje nikada nećemo razumjeti ili moći promijeniti, možda je prvi korak u preobrazbi našeg postojanja.

Ovaj odlomak nas također uči još jednoj važnoj i teškoj lekciji: poslušnost. To nije laka riječ za naše postmoderne uši. Poslušnost se često doživljava kao podnošenje i podređenost. Također znamo da su, u ime «poslušnosti», počinjene mnoge nepravde. U kulturi u kojoj su jednakost, poštivanje ljudskih prava i individualnost vrlo cijenjeni, kako možemo govoriti o poslušnosti? Želi li Bog podvrgnuti Isusa svojoj volji? Je li Isus prisiljen prihvatiti ovaj plan, tako da se njegova molitva može čuti?

Od pomoći može biti promotriti etimologiju riječi «poslušnost». Ona dolazi od latinske riječi ob-audire, što znači «čuti, slušati». U Bibliji je slušanje vrlo važan element na putu vjere. Svakoga su dana židovski vjernici molili ovu molitvu: «Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan» (Ponovljeni zakon 6,4).

Isus je također morao slušati kako bi razumio Božji plan u svom životu. Slušanje zahtijeva otvorenost uma i srca. Ono zahtijeva razumijevanje i promišljanje. Isus nije samo automatski provodio Božju volji. Postupno je shvaćao što to znači biti pravi sin Božji, kako živjeti unutarnju odluku da ljubimo. Odabravši ljubav, Isus kaže «da» Božjem planu ljubavi. No, on također postaje ranjiv. Kada se odlučite za ljubav, otvarate se mogućnosti patnje. Isusova ranjivost dovodi ga do križa, gdje je istinski sam, samilostan i pun ljubavi Sin Božji.

Kao kršćani, sada smo pozvani na «poslušnost» Isusu (Hebrejima 5,9), što zapravo znači slušati ga. I mi moramo postupno naučiti što znači postati djeca Božja. Mi smo pozvani zrelo i progresivno shvatiti što znači ljubiti tako da stalno možemo slobodno odabirati ljubav.

Evanđelje nam ne daje apstraktnu teoriju o tome zašto patimo ili zašto Bog ne intervenira. Umjesto toga, Evanđelje nam pokazuje život ljudske osobe, osobe koja je potpuno ljudska, ali također u potpunosti Sin Božji, Potpuno poslušan Bogu i u potpunoj solidarnosti s čovječanstvom. Dakle, kao što kaže autor Poslanice Hebrejima: «Uprimo pogled u Isusa, Početnika i Dovršitelja vjere» (12,2).

 Molitva kršćanina ukorijenjena je u molitvi Isusu. Daje li vam Isusov način molitve opisan u ovom odlomku novo viđenje molitve?

 Neki kažu da imamo pravo biti sretni. Što je sreća? Što evanđelje govori o sreći i što to znači imati pun život?

 Jeste li ikad bili u situaciji u kojoj je patnja pretvorena u nešto pozitivno?

 Kako shvaćate riječ «poslušnost»?