«Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se» (Luka 6,37). Je li moguće sprovesti ove evanđeoske riječi u djelo? Ne moramo li suditi kako bismo promijenili ono što nije pravo? No ovaj Isusov poziv zadire duboko u ljudska srca. Apostoli Jakov i Pavao, u mnogome tako različiti, ponavljaju ga koristeći gotovo iste riječi. Jakov piše: «Tko si ti da sudiš bližnjega?» (Jakovljeva 4,12). A Pavao: «Tko si ti da sudiš tuđega slugu?» (Rimljanima 14,4).
Ni Isus ni njegovi učenici nisu nastojali ukinuti zakonite sudove. Njihove se riječi tiču svakodnevnog života. Iako su Isusovi sljedbenici odabrali ljubiti, oni nastavljaju činiti krivo i to s više ili manje ozbiljnim posljedicama. Spontana je reakcija stoga osuđivati one koji, iz nemara, slabosti ili previda, uzrokuju nepravdu ili nazadak. Naravo da možemo navesti brojne valjane razloge za suđenje naših bližnjih: da je to za njihovo vlastito dobro, kako bi učili i napredovali...
Isus poznaje ljudsko srce, i ne nasjeda na skrivene motive. Rekao je: «Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne opažaš?» (Luka 6,41). Tuđe pogreške mogu rabiti kako bih samoga sebe uvjerio u svoju valjanost. Razlozi za suđenje mog bližnjega laskaju mom samoljublju (vidi Luka 18,9-14). No nije li potraga za i najmanjom pogreškom mog bližnjega zapravo način da se ne suočim sa svojim vlastitim problemima? Tisuću i jedna pogreška koju kod njega pronađem još ne dokazuje da vrijedim više od njega. Strogoća moga suda možda samo prikriva moju osobnu nesigurnost i strah da budem suđen.
U dvije je prilike Isus govorio o «nevaljalom» ili «zlom» oku (Matej 6,23 i 20,15). To se odnosilo na ljubomorno promatranje drugih. Nevaljalo oko se istovremeno divi, zavidi i sudi bližnjega. Kad se divim svojim bližnjima zbog njihovih vrlina i u isto sam vrijeme na njih ljubomoran, oko mi postaje zlo. Ne vidim više stvarnost kakova je, i čak mogu nekoga suditi zbog zamišljene krivice koju on ili ona nikad nije počinila.
Želja za prevlašću isto može navesti nekoga da sudi. Stoga u već navedenom odlomku Pavao piše: «Tko si ti da sudiš tuđega slugu?» Tkogod sudi bližnjega čini se njegovim ili njezinim gospodarom i čineći to zauzima Božje mjesto. Umjesto toga mi smo pozvani «druge smatrati višima od sebe» (Filipljanima 2,3). To ne znači sebe ponižavati, već drugima služiti, umjesto da ih sudimo.
Vodi li odricanje da sudimo druge u ravnodušnost i pasivnost?
U istoj izreci apostol Pavao koristi riječ suditi u dva različita značenja: «Ne sudimo više jedan drugoga, nego radije sudite o tome da ne valja postavljati bratu stupice ili spoticala» (Rimljanima 14,13). Prestanak međusobnog osuđivanja ne vodi u pasivnost, već je preduvjet za pravedno djelovanje i ponašanje.
Isus nam ne savjetuje da zatvorimo oči i prestanemo nastojati. Odmah nakon upute da ne sudimo, on nastavlja: «Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti?» (Luka 6,39). Isus želi da se slijepcima pomogne da nađu svoj put. No on raskrinkava nesposobne vodiče. Ti ponešto smiješni vodiči su prema smislu čitavog odlomka oni koji sude i osuđuju. Ne odbijemo li suditi, ne možemo jasno vidjeti i drugima pomoći da nađu pravi put.
Evo primjera izdvojenog iz dopisa Barsanufija i Ivana, dvaju monaha iz Gaze u šestom stoljeću. Ukorivši brata zbog njegove namarnosti, Ivanu bi žao vidjevši kako je ovaj potišten. Uz to ga zaboli kad osjeća kako ga njegova braća osuđuju. Kako bi očuvao spokoj, odluči nikome više ništa ne govoriti i samo brinuti o stvarima za koje je osobno odgovoran. No Barsanufije mu daje vidjeti da Kristov mir ne znači povlačenje u sebe. Nekoliko mu puta navodi riječi svetoga Pavla: «Uvjeravaj, kori, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom» (2 Timoteju 4,2).
Jer ostavljanje drugih na miru isto može biti istančani način osude. Ako se želim brinuti samo za sebe, nije li to možda jer druge ne držim vrijednima moje pozornosti i napora? Ivan iz Gaze odlučuje više ne uvjeravati ikojeg od svoje braće, no Barsanufije shvaća da ih on u svome srcu još osuđuje. On mu piše: «Ne sudi niti osuđuj nikoga, već ih opominji kao istinsku braću (Pismo 21). Ivan će postati kadar istinski skrbiti za druge kad ih prestane suditi.
«Ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin» (1 Korinćanima 4,5). Pavao preporuča veliku uzdržanost u sudu. U isto vrijeme poziva one kojima piše da se međusobno skrbe jedni za druge: «Opominjite neuredne, sokolite malodušne, podržavajte slabe, budite velikodušni prema svima» (1 Solunjanima 5,14). Iz iskustva je znao da urazumljivanje bez suda može biti dragocjen: «Tri sam godine bez prestanka noću i danju urazumljivao svakoga od vas» (Djela 20,31). Samo ljubav može vršiti takovu službu.
