Tko je bio taj čovjek koji je tako duboko utjecao na način mišljenja Zapada?
Za neke, govorio je na nenadmašan način o milosti i Božjoj ljubavi. Za druge krivac je za pesimistično poimanje čovjeka obilježeno više grijehom nego li Božjom ljubavlju.
Tijekom povijesti, teološke škole posve različitih smjerova prisvajale su njegovo učenje uz žučne međusobne polemike.

Ali ono što je ljude uvijek fasciniralo bio je njegov put ka vjeri. Opisujući ga u svojim «Ispovijestima» mnogima je pomogao da nađu Krista. Njegova je potraga uključivala mnoge zaokrete. Tek je u tridesetoj izrekao svoj konačni «da» vjeri. Poslije je priznao svoje oklijevanje i prošle pogreške, ali je istovremeno prepoznao u uzvišenoj himni slavljenja da je Bog bio uz njega premda on toga nije bio svjestan.

Bio si u mojoj nutrini dublje nego moja najdublja intima, viši od mojih najviših visina.

U njegovoj domovini, sjevernoj Africi, vjera se održavala sjećanjem na žrtve. Popularno kršćanstvo kakvo je prakticirala njegova majka nije ga se osobito dojmilo u mladosti. Biblija mu također nije bila bliska; nije mogao ozbiljno shvatiti antropomorfne priče o Bogu. Kasnije, kad ga je briljantna profesorska karijera dovela u Rim počeo je tragati za istinom u religioznim krugovima više ili manje bliskim kršćanstvu.

Na vrhuncu karijere boravio je u Milanu, tada glavnom gradu carstva, kad mu se život okrenuo naglavce. Milanski biskup Ambrozije tumačio je Bibliju na fascinantan način. Augustin je bio osupnut činjenicom da je «on bio sretan čovjek». Onda mu je jednog dana u vrtu dječji glas rekao da otvori Bibliju. Pročitao je riječi apostola Pavla i razumio da te riječi mogu promijeniti čovjekovo srce i cijeli njegov život. Večer uoči Uskrsa 387 g. Ambrozije ga je krstio. Krstionica se još može vidjeti ispod milanske katedrale.

Veliko mu je otkriće bila Božja poniznost. Bog, koji nadilazi sve nama pojmljivo, prišao nam je po riječima Svetog pisma u kojem moramo potražiti ono što nas nadahnjuje, kao što moramo zdrobiti ljusku oraha da bismo došli do jezgre.

Božji silazak u Kristu kroz utjelovljenje i potpuno poniženje na križu ostat će za njega zauvijek izvor začudnosti i novog života.

Ne prezirite sebe, ljudi: Sin Božji uzeo je obličje čovjeka.
Ne prezirite sebe, žene: Sin Božji rođen je od žene.
Tko može očajavati nad sobom, kad je Sin Božji želio biti ponižen za nas?

Njegov put obraćenja nije završio, trajat će do kraja njegovog života. Uskoro ga je doveo do napuštanja mirnog života uz par prijatelja i meditiranje Evanđelja. Vrativši se u Afriku, prihvatio je služiti kršćanskoj zajednici najprije kao svećenik, a zatim kao biskup Hipona, danas Annaba u Alžiru. Služeći, shvaćao je sve više i više da Krist ne može biti odvojen od svog tijela, Crkve. Uložio je puno truda da bi obnovio jedinstvo crkve u Africi, suočen sa raskolom koji je trajao već gotovo cijelo stoljeće. Postajalo mu je sve jasnije da je ljubav prema bližnjem bit kršćanskog života.

Ljubi i Bog će ti biti blizak. Ljubi, i On će se nastaniti u tebi. Bog je blizu. Ne brini. Zašto dopustiti varkama tvog uma da uzlete i kažu: Tko je Bog? Što god možete zamisliti, On to nije. Ali ipak ga možete iskusiti, Bog je ljubav.

Augustin je ostao tražitelj do kraja. Kad je ostario počela su velika društvena previranja: Rim, koji se doimao vječnim, bio je opljačkan i spaljen. U svom posljednjem velikom djelu, O državi Božjoj pokušao je sagledati i utrti put nade u onome što je izgledalo kao opća katastrofa. Kao što je već rekao komentirajući Psalam 66: kao kršćani ostajemo na hodočasničkom putu do kraja, usmjereni prema domovini, nebu.

Koračaš cestom sa svim narodima, pjevaš i ideš naprijed. Pjevaj dakle ljubavne pjesme svoje domovine, kako ih putnici pjevaju, uglavnom pjevaju noću.